Dokument koji je izrađen u Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike, iako uvodi “univerzalno” pravo u teoriji, u praksi stvara diskriminaciju nemuslimana u ovome entitetu.
Prednacrt novog Zakona o radu u Federaciji BiH, koji je javnosti predstavio ministar Adnan Delić, već na prvi pogled ostavlja dojam jednostavnog i “općeg” rješenja. Jedna od novosti -uvođenje tjedne stanke do 60 minuta za obavljanje vjerskih potreba – prikazana je kao pravo svih radnika, bez razlike i posebnih ograničenja.
No, kada se odbace političke fraze i analiziraju konkretni učinci u stvarnome vremenu, postaje jasno da to pravo, iako napisano široko, nije zamišljeno tako da ga jednako koriste svi.
Naprotiv, formulirano je tako da djeluje univerzalno, a u stvarnosti odgovara samo jednoj, vrlo specifičnoj praksi. Naime, u Bosni i Hercegovini tjedni vjerski obredi većine vjerskih zajednica održavaju se izvan radnog vremena, piše portal Večernjeg lista BiH.
Drugi zakon
Katoličke mise su nedjeljom, pravoslavna liturgija također, a ostale službe i molitve uglavnom su u jutarnjim ili večernjim satima izvan redovitog radnoga vremena. Židovska zajednica također nema tjedni obred koji bi zahtijevao izostanak s posla.
Jedini vjerski obred koji se redovito održava usred radnoga dana jest džuma-namaz, petkom oko podneva, u terminu koji se izravno preklapa s radnim vremenom većine zaposlenih.
Tu se dolazi do jednostavnog zaključka da će od svih radnika u Federaciji samo oni koji imaju obred u radnom vremenu moći, realno, koristiti ovu odredbu. Ostalima postoji samo na papiru. A papir može dati pravo, ali ne i mogućnost – i upravo tu nastaje ključna razlika.
Kada se taj “jedan sat tjedno” pretoči u godišnji zbroj i oduzmu u prosjeku četiri tjedna godišnjeg odmora, dobije se 48 radnih sati, odnosno punih šest radnih dana.
Riječ je o ozbiljnoj i mjerljivoj pogodnosti koju će moći koristiti samo radnici muslimani čiji se obredi odvijaju tijekom radnog vremena.
Dodatno, prednacrt predviđa i četiri slobodna dana godišnje za vjerske blagdane, što je pravo koje formalno imaju svi radnici. No, ta četiri dana ne mogu nadomjestiti šest dana koji proistječu iz tjedne stanke.
I praktički znači da će muslimani imati deset dana, a svi ostali četiri dana za blagdane i vjerske obrede. Zato je sasvim opravdano postaviti pitanje: zašto se ministar Delić odlučio za tako široku i neodređenu formulaciju kad je potpuno jasno da je riječ o rješenju koje u praksi vrijedi samo za jednu vrstu obveza?
Ako je namjera bila regulirati odlazak na džumu, onda se to trebalo riješiti posebnim zakonom. Umjesto toga, prednacrt se predstavlja kao univerzalan iako njegova primjena pokriva samo jednu jedinu praksu.
To više sliči zakonskom manevru nego iskrenom pokušaju uređivanja radnih odnosa. Upravo je ova dvojba bila jedna među ključnim zaprekama za sklapanje sporazuma između Islamske zajednice i države BiH.
Nitko ne osporava ničije pravo na vjerske obrede niti tvrdi da radnici ne bi trebali imati razumijevanje poslodavca kada je riječ o važnim obredima.
Diskriminacija i pravo
No, kada se rješenje predstavlja kao opće, a zapravo stvara različit položaj među radnicima, tada to više nije pitanje vjere, nego pitanje poštenja zakonodavca.
Problem nije u vjernicima, nego u političkoj konstrukciji koja se pokušava prikazati kao neutralna iako su njezine posljedice sve osim neutralnih.
Dapače, radi se i diskriminacija u praksi, ali ne i u teoriji. Prednacrt Zakona o radu tako ne izgleda kao rezultat promišljene reforme, nego kao pažljivo upakirano rješenje s vrlo jasnom namjerom.
Ono ne donosi jednakost, već stvara razliku. Ne uspostavlja ravnotežu, već je narušava, zbog čega se hrvatski dužnosnici moraju jasno oduprijeti ovakvome prijedlogu.
I dok se u objašnjavaju noviteta oko ovoga zakona javno govori o pravu svih radnika, jasna analiza pokazuje da se ispod tog jezika krije rješenje skrojeno prema jednoj jedinoj praksi, prikriveno slojem neutralnih fraza koje služe više kao opravdanje nego kao objašnjenje.
