Najljepše su tvoje zore, sunce kad zarudi, tvoja ganga i bećarac, što me jutrom budi

NEDAM TE
Ovo malo od života, što tinja u meni,
neda ništa zaboravu, sjeti, uspomeni.
U srce sam zasadila ljubav, ponos, sreću
i dok živim neka raste, isčupat to neću.
Zemljo moja, majko druga, krvlju natopljena,
ne dam da te ruše, gaze, iako sam žena.
U tebi sam ja rođena i u tebi starim
i sve drugo što mi nude, ja za tim ne marim.
Vinogradi tvoji zlatni, što žive u kršu,
za mene su svo bogatstvo i hrane mi dušu.
Maslina je simbol mira, a u tebi zrije,
ti si meni sve što imam, što bi
date nije.
U tebi su bistre rijeke, planine i brda,
ponosna si i prkosna, kao kamen tvrda.
Najljepše su tvoje zore, sunce kad zarudi,
tvoja ganga i bećarac, što me jutrom budi.
Kažu da si siromašna, da si zemlja bijedna,
pa zašto te mnogi žele, kada nisi vrijedna.
Tuđa čizma ne treba nam, da po tebi gazi,
ima tebe tko voljeti i tko da te pazi.
Katarina Zovko – Ištuk
Mostar 25. 11. 2016.