Igora se sjećam kada je počeo igrati za Zrinjski. Sjećam se i da je na svim utakmicama rukometaša Zrinjskog bio njegov otac Ante koji je na utakmice vodio sina Gorana, a jedan od najvećih Igorovih navijača u to vrijeme je bio i naš legendarni Vlaja. Sjećam se dobro i prvog intervijua koji sam napravio s Igorom. Našli smo se tada u Mliječnom na Aveniji, a doveo ga je Mili Jovanović u to vrijeme prekaljeni rukometaš i kapetan Plemića. Na koncu te prve njegove seniorske sezone dodijlili smo Igoru pokal Zrinjski.info. Već tada se dalo naslutiti da će ta priča prerasti u nešto veliko, a Igora su prepoznali iz Hrvatskog rukometnog saveza i postao je član omladinskih selekcija Hrvatske.
Kako Mostar kao grad bez dvorane nije mogao pružiti takvom talentu prigodu za napredak morao je ići dalje, a otišao je predaleko sve do jednog od najboljih rukometaša na svijetu. Za sav njegov napredak zaslužna je isključivo njegova obitelj. Uporan je bio da se ne ostavi rukometa nakon što je tko zna koliko puta poderao koljena na betonskim podlogama koje su jedino bile raspložive za treniranje u Mostaru.
Zrinjski je imao tu čast da je tu počeo i da je imao volje da se zadrži u rukometu, a sve ostalo je povijest o kojoj bi se mogao i trebao snimiti film. Sreća po sve nas i po sport u globalu jeste da se Igor odlučio za reprezentaciju Hrvatske kojoj je puno dao, a i Hrvatska je njemu dala puno toga. Neki dan sam pisao da Mostar nakon svega mora napraviti mural Igoru( kao i Marinu Mariću). Igor je proslavio Mostar puno puta u svojoj karijeri i nikada nije krio odakle je krenuo i koji mu je klub na i u srcu. Osvojio je Igor puno toga i na klupskoj i na reprezentativnoj razini. Puno puta proglašen je i za najboljega igrača na velikim natjecanjima, ali je uvijek ostao onaj jednostavan i prizeman dečko s mostarskog asfalta i betona Kantarevca kada je pravio prve rukometne korake.
Znao ga je njegov Mostar i njegovi prijatelji iz Zrinjskog nagraditi dočekom kada bi se vraćao s kolajnom oko vrata bez obzira kojeg bila sjaja jer ona je za sve nas bila sjajnija od svakog zlata. Pamti Mostar prvi doček isped Kosače kada se skupilo nekoliko tisuća ljudi, ali i onaj drugi na Kampusu Sveučilišta kada je po kiši došlo preji 10 000 navijača da pozdravi naše rukometaše. Mostar svoga Igora čeka i večeras na istom mjestu i u većem broju.
Simbolika je da je upravo to igralište jedno od onih betonskih na kojima je i počeo trenirati rukomet. I opet se evo vraća na to igralište ovaj puta sa srebrenom medaljom oko vrata sa smotre najboljih na svijetu. Koliko je velika ta medalja dovoljno govori da je Igor u svom Zrinjskom igrao revijalnu utakmicu kada su se njegovi suigrači spremali za prvenstvo. Kada je uslijedio naknadni poziv nije dvojio sekunde, pa je u jednom trenutku bio i kapetan svjetske rukometne velesile.
Velik si Igore i ponosni smo na tebe. Veliko hvala i tvojima Anti i Ankici što su te podarili Mostaru, Zrinjskom i Hrvatskoj. Dao si za Mostar i Hrvatsku sve što se može dati, a nadam se da ćeš večeras na dočeku na onom istom betonu gdje si počeo obećati da ćeš se vratiti u Zrinjski da ga odvedeš u visine gdje si i odveo sve klubove u kojima si do sada igrao.
HERCEGOVINA.in
