U doba blagdana svetog Ivana Krstitelja HERCEGOVINA, Dalmacija, a vjerujem i druga mjesta zabljesnu svitnjacima. Možda će ove godine zbog vjetra biti manje svitnjaka ali treba se običaj održati.
Naši stari su imali običaj reći da je svaki dan nakon Sv. Ivana kraći za onoliko koliko pivac skoči sa praga.
Prema drevnoj tradiciji pale se i preskaču velike vatre uz riječi: “Od Ivana do Ivana, od vode do vode, da me noge ne bole! I ruke, i noge, i glava, i duša…” Pjesma ide dalje, u molitvu za cijelo malo misto: “Od Ivanje do Petrove – da nas vile ne pohode…”
SVITNJAK –
Dan uoči svetoga Ivana Krstitelja, na za to određenom mjestu, mještani, a osobito djeca donose drva. To su obično sasušene grane, okresine ili suha lozina ostala poslije rezidbe. Znalo se paliti i stare gume od auta ako bi se pronašle. Sva se drva slože na jednu hrpu i u sumrak zapale. Svaki je zaselak palio svoj svitnjak, a mjesta na kojima se to događalo najčešće se tako i zovu, tj. –
Svitnjak.
Bilo je važno načiniti što veću hrpu, jer se sutra, na Ivandan, kod crkve prepričavalo, čiji je svitnjak bio veći. Oko svitnjaka bi se okupilo i staro i mlado, a djeca su dovikivala jedna drugima: – Veći naš, nego vaš! Kad bi vatra napokon splasnula, djeca i mlađarija bi preskakivali preko svitnjaka, jer je vladalo uvjerenje da će tako izgubiti naboje ili bugance s nogu, te da neće dobiti nove.
A naboje ili bugance (bolni mjehurići na tabanima), dobivala su najčešće djeca, hodajući bosa po strnini, drači i kamenu.
Sveti Ivo crkvu gradi,
ni na nebu, ni na zemlji,
neg u zraku, u oblaku.
Ni drvetom, ni kamenom,
nego lišćem od bršljana.
Tu je Isus dolazio,
mladu misu govorio.
Tu Marija dolazila,
I Isusu govorila,
da oprosti svim grešnicim.
Sveti Ivo Krstitelju,
dragi Božji prijatelju.
Tebe molim, moli za nas,
u potrebi pomozi nas:
sada, uvik, na kraj smrti naše,
pored ove gorke čaše.
U ljubavi da živimo,
u pokori da umremo.
Sina Božjeg da vidimo,
da se s njime veselimo
po sve vike vikova.
Amen.
