Benfica je bila ludnica, ali to nije bilo ništa spram Anderlechta. Utakmica za sva vremena i utakmica za povijest za koju se spremalo danima. Naravno i mostarska Torcida je na vrijeme osigurala ulaznice i autobusi su bili spremni za veliku utakmicu. Noć uoči utakmice nismo mogli spavati, pa smo kratili vrijeme pijuckajući ispred radnje kod Beke. Ta mala radnjica bila je popularna u to vrijeme i tu su se uglavnom čekale utakmice, a gazda je bio obziran prema navijačima i tako stekao za u ta vremena status kultne trgovine.
Neko je predložio da odemo u disco na Rondou, a mi nismo baš u ta vremena išli po diskotekama, ali hajde da i to vidimo. I nas desetak onako navijački obučeni došli smo u disko i kada nas je gazda ugledao na vratima zamolio je da popijemo piće i da odemo i da će nas on nagraditi. Tako je bilo popili smo piće dva, on nam je dao 400 kuna i mi smo krenuli dalje. U to vrijeme u Mostaru je bio policijski sat, a mi smo ulicama grada hodali i pjevali. Naravno da nije prošlo puno i policija nas je zaustavila, ali kada su vidjeli o kome se radi samo su mahnuli da nastavimo dalje. I tako tumarajući gradom dođemo do Ivana, Ivan je u to vrijeme bio jedan od viđenijih branitelja, a imao je neke prostorije koje je koristio kao bazu. Tu noć nam je ponudio neku šljivu, te priredio borbu kerova, a od nekud se pojavio i mali majmun koji je jednog od nas onako momački opalio po nosu. Bila je to neviđena ludnica i tu smo ostali do same zore. Ivan nam je na polasku dao veliki bubanj za utakmicu i rekao da ga dobro pazimo.
S prvim zrakama sunca mi smo već bili pred Bekom. Osim toga bubnja imali smo i neku sirenu , tako da smo ono baš razdrmali taj dio grada. Kada smo ušli u autobus u kome je bilo sve od zla oca i gore majke grad je mogao odahnuti. Ja sam na tu utakmicu poveo radnog kolegu koji je bio simpatizer, ne kao mi navijač i kada smo se vratili rekao je samo: Nikad više s vama na utakmicu.
Autobus je stajao svako malo zbog tekućih problema koji bi se vrlo brzo ponovo namirili i tako opet, opet i opet. Ludnica u autobusu se ne može opisati nikakvim riječima. Bilo je svega, u jednom momentu čak je i vozač rekao da on neće dalje, a kada je vidio da će za volan jedan od nas brže bolje se vratio i ipak nastavio put. Nekako smo došli do Splita i pravac Riva gdje smo proveli vrijeme do polaska na utakmicu. Grad je disao za Hajduka, rijeke ljudi su išle prema Poljudu. Naravno mi smo bili na sjeveru koji je čini mi se tada bio bolji i glasniji nego na utakmici protiv Benfice. Utakmica je bila sjajna Hajduk je dobio 2:1, a ja mislim da se i danas trese greda koju je pogodio Veber i koja je tada spasila Hajduk. Ta pobjeda se slavila kao rijetko koja, i ostalo se na Poljudu bar pola sata nakon utakmice, I nakon toga mi smo morali nazad za bus i za Mostar. Zlo bus kako smo ga tada nazvali bio je spreman za povratak, ali ima ali jer smo izgubili bubanj. Treba sada Ivanu na oči, Sve u svemu ludnica koja se pamti cijeli život.
Utakmica koja se pamti cijeli život: Invazija Torcide iz Hercegovine na Split
