NERETVA U MOJIM VENAMA
Na obali jednoj, gdje Neretva teče
dolazila ja sam često, u jutro i veče.
I dok sjedim tako, pokraj rijeke blizu,
ja posmartam nje´ne kapi, ko bisere u nizu …
Iznad rijeke igraju se kapi, na sunčevom svodu,
nakon igre vaćaju se u tu bistru vodu.
Šumi rijeka Neretva, hita prema jugu,
u srcu mi budi ljubav, a odnosi tugu.
Obale su njene, smokvom okićene
i pećine sve od šipka, sad su pokrivene.
Gledam tako dugo svu ovu ljepotu,
ovo je oaza mira, u mome životu.
Priznajem sad ljudima, a i dragom Bogu,
bez obala ove rijeke, živjeti ne mogu.
Njena bistra voda, teče mi kroz vene,
za tu rijeku vežu mene lijepe uspomene.
I sada se sjećam, dok sam bila mala,
u toj hladnoj vodi, ja sam proplivala.
Nije bilo straha od njenih brzaka.
preplivat na drugu stranu, zadaća je bila laka …
I dok danas gledam njezine dubine
s ponosom sad izgovaram “Ne boj je se sine “…
Ostavljam ti u nasljedstvo, ovu bistru vodu,
jer ona je vjekovima, ponos tvome rodu.
KATARINA ZOVKO – IŠTUK
03. 06. 2014.
