Pad Aluminija nije običan pad. Bez ikakve sumnje, ‘prešućena’ smrt mostarskog giganta ostavit će grozne posljedice prije svega na središte Hercegovine, Mostar, a potom i na sve one s drugih područja koji su svojim poslovima surađivali s Aluminijem.
Uz nešto više od 900 zaposlenika koji su s prvim satima srijede doslovno postali ‘bivši zaposlenici’, veliki je broj i kooperanata čiji će poslovi sada biti itekako ugroženi. Mnogi od njih također će izgubiti sve.
Ugrožena egzistencija nekoliko tisuća obitelji je najveća tragedija ‘aluminijske tragedije’, a što će dalje biti s ostavljenim i ugašenim ‘gigantom’ je manje bitno, jer nema sumnje, nakon što se provede stečajni postupak naći će se neko tko će od te uništene metalne grdosije nešto moći iskoristiti, osobno iskoristiti.
Koliko će tu biti pozitivnih vijesti za ugrožene radnike? S obzirom na kakve smo privatizacije navikli u BiH teško je biti optimističan. I neke druge velike hercegovačke tvrtke su privatizirane, a potom su ‘naslijeđeni’ radnici doslovno iskorištavani kao robovi dok sami nisu odustali od borbe s vjetrenjačama i pokupili stvari, te krenuli preko granice.
Uzroci pada
O uzrocima pada bi se dalo razglabati satima, a uglavnom su dosta jasno opisani u neovisnoj reviziji poslovanja urađenoj krajem prošle godine u kojoj je zaključeno da Aluminij zadovoljava sve uvjete za stečaj, te da bez hitnog pronalaska strateškog partnera ne postoji šansa da se izbjegne stečaj. Sedam mjeseci nakon te analize događa se upravo taj najavljeni scenarij.
U šest mjeseci dopuštenja da se ne plaća struja nije pronađen spasitelj, sve što se dogodilo jeste da je dug za struju prema Elektroprivredi HZHB porastao na više od 280 milijuna maraka. Uslijedilo je kobno gašenje koje je uzgred rečeno učinjeno na način da je dobar dio proizvodnje uništen zauvijek, bez mogućnosti ponovnog pokretanja. Naime, postupak pravilnog i postupnog gašenja trajao bi možda i mjesec dana i koštao bi oko 40 milijuna maraka. Novca za taj postupak nije bilo i Aluminij je jednostavno – iskopčan na dugme!
Posljednjih dana pregovaralo se s nekoliko potencijalnih kupaca, u startu je Glencore izgledao kao najbolje rješenje, međutim bilo je jasno da od dogovora neće biti ništa ukoliko se ne osigura jeftinija cijena struje. Ukratko, Glencore je tražio jeftinu struju, Vlada nije dala, dogovor je propao.
U igri je ostala neka kompanija iz Dubaija, a ni dan danas se ne zna točno koja s obzirom da su i odgovorni ministri na pressicama izgovarali različita imena pa su ih mediji sveli pod zajednički nazivnik – ‘Arapi’. Oni su navodno trebali sletjeti u Sarajevo još u utorak navečer te nastaviti pregovore, ali prema našim saznanjima – nisu! Negdje ‘usput’ premijer FBiH Fadil Novalić je spomenuo i neku, također bezimenu, kompaniju iz Engleske koja bi ‘kao’ trebala doći na razgovore tri dana nakon uništenja Aluminija.
Po našim saznanjima iza te kompanije krije se jedan ‘naš’ domaći tajkun. Danas je jasno, a pojedini stručnjaci su danima upozoravali, da su ponude koje su stizale na adresu Vlade i Aluminija bile sve samo ne ozbiljne i da je stečaj od prve minute krize bio jedina opcija. Samo je bilo pitanje kako to objasniti ugroženim radnicima, te kako izbjeći ogroman val nezadovoljstva.
Politička odgovornost
Danima se razglaba i oko političke odgovornosti, koja je neupitna. Radnici upiru prstom na dvije adrese, Vladu FBiH i na HDZ BiH, ispred čije zgrade su se jučer okupili i prosvjedovali. Ujedno, u Vladi FBiH sjede ministri iz SDA, HDZ-a BiH i SBB-a. Oni (Vlada) raspolažu s 44 posto vlasništva i svakako su adresa na kojoj treba tražiti dio odgovornosti. Poznato je još da je 12-postotni vlasnik Hrvatska, a 44% u posjedu imaju mali dioničari.
Otkako su zasjeli u svoje fotelje ministri su imali pet godina vremena da se pozabave problemom Aluminija. Pred sobom su imali ogroman broj upozorenja, apela, analiza…
Nisu učinili ništa svrsishodno, a potezi kojima su se pohvalili neki dan su više smiješni nego ozbiljni. Pokazali su veliku nesposobnost uhvatiti se u koštac s pravim problemima. Radnike ponajviše boli masovna šutnja hrvatskih ministra u Vladi FBiH, od kojih ni dan danas, nakon što je kompanija uništena, nitko nije progovorio. Radnici su na prosvjedima nosili sliku ministrice financija Jelke Milićević.
Kako je jučer rekao jedan neimenovani radnik, ministri su aktivirali ‘plan B’, takozvanu ‘exit strategiju’, odnosno ‘kidnuli’ na more dok se bura ne stiša. Nije tajna, u FBiH to tako funkcionira, nakon što se uspostavi vlast javne kompanije se razvrstavaju po etno-ključu. Aluminij je naravno godinama u ‘hr’ kvoti što jasno znači da upravljačke strukture biraju hrvatski politički predstavnici. Oni su birali ministre, oni su birali i mijenjali Uprave, Nadzorne odbore, dakle oni također snose ogromnu odgovornost za propast.
Pitanje koje danima kopka javnost jeste na koga će se uprijeti prstom i označiti glavnim krivcem? Već je počelo ratovanje na relaciji ‘Sarajevo – Mostar’. Dobar dio sarajevske političke scene je bolesno sretan uništenjem Aluminija, dok s druge strane, dobar dio mostarske političke scene previše bespotrebno ‘gleda’ prema Sarajevu. U Vladi ‘sjede’ i ‘Sarajevo i Mostar’. Politička odgovornost se ne može izbjeći, može se prešutjeti. Međutim, radnicima je sad svejedno jer su oni ti koji su ostali bez primanja i čija je egzistencija ugrožena.
120 ćelija je spašeno i može se pokrenuti
Iako je Aluminij iskopčan s aparata, iako je naglo gašenje dovelo do uništenja velikog dijela proizvodnje, ipak je jedan dio pogona uspješno spašen i moći će se pokrenuti ako to buduće okolnosti dozvole. Naime, 120 ćelija ugašeno je ranije, one su čiste i takoreći ‘spašene’. Mogu se pokrenuti naknadno, ako se pojavi neki investitor. Ljudski kapacitet također postoji tako da ipak nije nemoguće opcija ponovnog pokretanja proizvodnje. U biti situacija je kristalno jasna – investitor i jeftinija struja mogu pokrenuti proces ponovno. Jasno, to što je kristalno jasno ne znači da je lako. Jer, problem cijene električne energije i dalje je kamen spoticanja za potencijalne kupce.
Jučer se pojavila i još jedna priča u kuloarima. A onda govori da se ide u potpuno gašenje poduzeća i osnivanje novog, privatnog, bez dugovanja. Ostaje čekati rasplet situacije.
Dnevni list
