U kolektivnom sjećanju još je živa konferencija za medije hercegovačkog SDA kad je tadašnja počasna konzulica Đemila Gabriel zatražila od naroda mandat da Neum pretvori u Monte Carlo. Dvije godine kasnije jedini bh. grad na moru i dalje je bliže nekoj kasabi ili čaršiji iz Andrićevih romana nego Azurnoj obali, ali u toj monegaškoj ideji ima nekog pozitivnog ludila.
Osnovni preduvjeti su tu, vjerojatno je i konzulica na to mislila, more, sunce, strma i kamenita obala, sve kao u prijestolnici dinastije Grimaldi. Prostora ima za izgraditi stotinjak Monaca, a ne jedan. Sunce domaće hercegovačko je tu, a ne neko posuđeno francusko i tu, nažalost, bajka završava. Nedostaju oni segmenti gdje bi čovjek trebao da utisne svoj pečat, gdje bi sistem trebao da profunkcionira, da civilizacija naznači svoju pobjedu nad kaosom i improvizacijom, piše Klix.ba.
Šalu na stranu, Neum je zapravo tužna priča sažeta u bezdanu koji se formira između potencijala i stvarnosti, mogućnosti i realizacija, a ogleda se ponajviše u milijun malih i svakodnevnih, životnih epizoda.
Nevjerojatno je da u gradu koji broji oko pet tisuća stanovnika, s možda još toliko sezonskih radnika i desetke tisuća turista postoji samo jedna poslovnica neke banke. Tu je i par bankomata, ali više otvorenih banaka naći ćete vjerojatno i u nekom Drvaru, Ljubinju ili nekom trećem našem mjestu koje ne pretendira da ga neko nekad spomene u kontekstu Monte Carla.
Ako nekog u Neumu upitate kako od hotela da dođete do najbliže ljekarne velika šansa je da će vam kazati kako trebate ići prvo jednim stepenicama, onda drugim, pa trećim i onda kamenjarom. Na izraz čuđenja odgovorit će vam se osmjehom i riječima – sve će ti se samo kazati. I zaista, nakon troje stepenice do ljekarne, koja se nalazi na samoj magistrali, trebate svladati par stotina metara klasičnog hercegovačkog kamenjara.
Automobil teško dolazi u obzir jer je vjerovatno na hotelskom parkingu zagrađen bar s četiri druga vozila, a to je segment koji svojim kaosom i besmislenim rješenjima posebno upada u oči. Dok u onom pravom Monte Carlu svaka zgrada ispod sebe ima po pet katova podzemnih garaža, u ovom našem najbolju centralnu lokaciju uz more, između dva najveća hotela, zauzima njegovo veličanstvo parking. Kojeg li uzaludnog trošenja prostora, vjerojatno bi pomislio princ Albert, začudivši se da načelnik Živko Matuško tu nije izgradio kasino ili operu.
Neumu zapravo nedostaje jedan pristojan urbanista, malo više poštivanja zakona i potpuno novi imidž. Za neki iskorak trebalo bi malo iskontrolirati “kulturno-umjetničke” sadržaje u centralnom dijelu mjesta, modernizirati prometnu regulaciju, gospodarenje prostorom i krenuti u ozbiljan “ribrending”. Tada bi se prikrilo ili uklonilo ruglo, a naglasak mogao staviti na ono što je i danas forte našeg Monte Carla.
Šetnica u sjevernom dijelu Neuma je predivna, ljudi su zarazno pozitivni i ljubazni, a ako se malo potrudite možete naći sjajnih restorana, kojima i najizbirljiviji gosti neće naći manu. Kod restorana vrijedi isto pravilo kao i bilo gdje drugo – nemojte ići na neviđeno, već poslušajte internet, najbolje Tripadvisor.
Ako se pitate kako se hercegovačko-dalmatinski Grimaldijevi bore s pandemijom najbolji je odgovor da je ignoriraju. Švedska je zapravo kopirala Neum i dobro joj ide, a ide i Neumu. I svi vas uvjeravaju da u Neumu nema korone, da u dodiru sa morskom vodom i hercegovačkim suncem doživi šok i pobjegne prema Ljubinju i Čapljini ili gradilištu Pelješkog mosta svojoj braći Kinezima. Vjerojatno je tako i najbolje, pandemija je loša za turizam, a ako nešto i uhvatiš prije će isteći aranžman nego što će se pojaviti simptomi.
Pandemija i njom uspostavljena nova pravila igre napunila su Neum, a po prvi put mu masovno dovela turiste iz Srbije. Tko zna, možda je tako dugoročno osvojeno novo veliko emitivno tržište, jer Hercegovina je bliže od Halkidikija, a što reče jednom bračnom paru iz Beograda, Josip, kapetan brodice za vrijeme panoramskog krstarenja, “prijatelju, mi ti nismo priznali Kosovo, a pitanje je hoćemo li ikad”.
Budućnost za Neum u svakom slučaju bit će svjetla, samo je pitanje koliko. Hrvati će, sad je izvjesno, uz EU novac i kineske neimare izgraditi Pelješki most, Federacija cestu od Stoca i naš mali Monaco bit će bliži svijetu nego ikad. Kad bi još vlast providila pa na sve to nadogradila nešto malo pameti vjerujem da bi i Đemila Gabriel mogla ponosno dići obrvu i uzviknuti “e kad sam ja ovo predvidjela”.
