Ratni fotograf HVO-a Britanac Sean Vatcher s tugom se prisjeća zaručnice Collette Webster, prve američke žrtve rata u BiH, koja je poginula 1993. u Mostaru piše Darko Juka za Večernji list BiH
Collette je ležala na nosilima, prekrivena bijelom plahtom. Povukao sam joj plahtu s lica, milovao joj obraze i kosu, plakao…
Trčali su s devetoga kata, preko krhotina i šute, stubištem razvaljene mostarske stambene zgrade. Snijeli su je pridržavajući joj rasparanu utrobu. Pojavio se netko s nosilima, onim vojnim, maslinastim, zaostalim od zlosretne JNA. Oblivenu krvlju, ubacili su je u ugruvan ‘’tristać’’, Zastavin karavan, i luđački vozili prema Ratnoj bolnici na Bijelom brijegu, izbjegavajući protutenkovske ‘’ježeve’’ i polomljeni beton ratom razorenoga grada. Već je tada bila zatvorila oči, ali je gore, 28 metara visoko iznad tla, posljednji put pogledala svojega zaručnika i, držeći ga za ruku, izustila: ‘’Neću preživjeti… Reci Cammy da je volim…’’
Piše: Darko Juka/večernji list
Samo desetak mjeseci ranije nesputana Collette Michelle Webster (rođena 4. lipnja 1966.), kći potomka irskih doseljenika u SAD Johna i njegove supruge Margaret Peggy, živjela je životom američkoga Srednjeg zapada u Sunfieldu, u saveznoj državi Michigan. Michael Rubiner u tekstu ‘’Stvaranje mučenika’’, objavljenom 27. prosinca 1993. u američkomu tjedniku People, bilježi kako joj je trogodišnji brak s osam godina starijim Mikeom Nicholsom prolazio kroz teško razdoblje, a propadala im je i zajednička trgovina mješovitom robom.
Rubiner, kao i Wayne Weible u knjizi ‘’Konačna žetva’’ (1999.), kao presudan trenutak koji će joj promijeniti život navode upoznavanje s izbjeglicom iz Sarajeva, srednjoškolkom koja joj je pričala o strahotama rata u raspaloj Jugoslaviji. Slušajući o ubijanjima, silovanjima, granatiranjima i paljenju gradova, o djeci u izbjegličkim kampovima, u Collette se nešto prelomilo. Smisao njezina života najednom je postao odlazak u ratom zahvaćeni prostor o kojemu nije znala ništa. Vodila ju je želja da pomogne djeci, prognanima, ranjenima…
Razvedenim roditeljima, pomajci Jan, starijemu bratu Christopheru i mlađoj sestri Camali, zvanoj Cammy, u rujnu 1992. najavila je sudbinski odlazak. Proučavala je hrvatsku povijest, pratila vijesti o ratnim zbivanjima, položila šestotjedni tečaj trijažne medicinske pomoći. Prodala je nešto osobne imovine, a tada već bivšemu suprugu, s kojim se mirno razišla, darovala vlasništvo nad zajedničkom kućom i trgovinom. Trećega dana siječnja 1993. godine, s 500 dolara u gotovini i još toliko u putnim čekovima, našla se u Zagrebu, odakle se domogla Međugorja, gdje je bila prijeko potrebna svaka dostupna pomoć.
Collette se povezala s hrvatskom humanitarnom organizacijom Suncokret i pomagala u prognaničkim smještajima, sirotištima te improviziranim sanitetima i školama Međugorja i Posušja u kojima su bile zbrinute hrvatske i muslimanske obitelji protjerane iz Bosne pred naletom srpsko-crnogorskih napadača. Potom se priključila njemačkoj humanitarnoj organizaciji koja je osposobljavala prognaničko vagonsko naselje u Čapljini za prihvat izbjeglica iz Središnje Bosne i sjeverne Hercegovine, odakle su tada već pristizale i prve žrtve dojučerašnjih hrvatskih saveznika. Otud je prišla skupini američkih volontera koji su nastojali pokrenuti obnovu sa zemljom sravnjenoga Ravnog,
a jednom se prigodom, upravljajući terencem napunjenim hranom i medicinskim potrepštinama, planinskim cestama s kolegama probila i do enklava Lašvanske doline, gdje se rasplamsala krvava agresija Armije RBiH na hrvatske prostore. Rubiner bilježi kako je ocu i pomajci napisala: ‘’Sve što je ondje bio normalan dio svakodnevnoga života, sada se čini kao potpuno drugi svijet. Ovdje je samo preživljavanje dana razlog za slavlje.’’
Životom ispunjena Amerikanka nije mogla ni slutiti kako će u hercegbosanskom ratnom plamenu, 2200 km daleko od rodnoga kraja, upoznati životnu ljubav. Njezin vršnjak, Britanac Sean Vatcher, vatrogasac iz Lingfielda u okrugu Surrey, smještenomu četrdesetak kilometara južno od Londona, poklonik fotografije, divio se radu ratnih fotoreportera.
Agresija na Hrvatsku potaknula ga je da pomogne napadnutoj zemlji na svoj način. Napustivši englesku provinciju, zaputio se na sisačko ratište gdje je 1992. pratio Hrvatsku vojsku i krvavu obranu od srpske armade. U jednomu se trenutku našao nadomak Bosanskom Brodu i osjetio snažan poriv bolje upoznati ratna zbivanja s druge strane granice.
Prolaz do Međugorja u siječnju 1993. ostvario je kao vozač u konvoju humanitarne pomoći. Tada je prvi put zapazio Collette, ali kako se istoga dana morao vratiti u Hrvatsku, nije ju imao vremena ni upoznati. U Hercegovinu ponovno stiže u svibnju, a s obzirom na daleko složenije stanje s tri zaraćene strane i brojnim ograničenjima kretanja, osobito za slobodne fotografe, pristupio je Hrvatskom vijeću obrane, čitlučkoj Postrojbi za posebne namjene Grdani, u kojoj je već bio aktivan jedan broj stranih dragovoljaca iz Francuske, Irske, Engleske, Švedske, Nizozemske… O svojoj službi Sean kaže kako je mnogo više ‘’okidao’’ fotoaparatom negoli puškom, ali nedvojbeno je snažno osjetio žestinu hercegbosanske bojišnice 1993. godine.
– Bila je sa skupinom stranih dragovoljaca i humanitaraca, koji su je pazili kao mlađu sestru. Na obližnjim su joj vodopadima priredili oproštajnu zabavu jer se spremala na kratak povratak kući za svoj rođendan, a kako sam poznavao dio društva, pozvan sam i ja. Prišao sam joj dok je pušila cigaretu, sjedeći pokraj rijeke. Od te smo večeri bili nerazdvojni, ludo zaljubljeni jedno u drugo – prisjeća se Sean početka veze s djevojkom koja bi mu svako pismo ili najmanju poruku završavala riječima ‘’Forever, Me’’ (Zauvijek, ja), koje si je dao tetovirati na ruku.
Pošao je s njom u Veliku Britaniju, gdje je Collette presjedala na let u SAD, a upravo mu je u zračnoj luci u Gatwicku prvi put rekla da ga voli, tek nekoliko tjedana od početka strastvene veze. Doma je stigla s ogrlicom na kojoj je nosila raspelo, dvije čahure i plastičnu dudu koju joj je darovao dječačić iz prognaničkog kampa. Govorila je da nosi znamenje vjere, rata i mira. S obitelji je proslavila 27. rođendan i obećala im da će se ponovno vidjeti za Božić. Krećući, krajem lipnja, natrag u London, odakle je sa Seanom nastavila put prema Hercegovini, nije znala kako to obećanje neće ispuniti.
Zajednički su se smjestili u sobu 110 hotela Čitluk (današnji hotel Brotnjo), odakle su, svatko sa svojim obvezama, obilazili teren. Zaručili su se 7. rujna 1993. godine, 20 dana prije njezine smrti. Gledajući je kako spava, Sean je shvatio da nikada nikoga nije tako volio. Zaprosio ju je porukom koju joj je ostavio na papiriću prije odlaska na bojišnicu.
Collette je željela aktivniju ulogu u pružanju pomoći unesrećenima koji su ih okruživali. S obukom za pružanje medicinske pomoći u ekstremnim slučajevima, ponudila se volontirati u Ratnoj bolnici HVO-a u Mostaru, koja je prvotno djelovala u zgradi Stare kirurgije, a po izbijanju bošnjačko-hrvatskog sukoba i u glavnoj zgradi današnjega SKB-a Mostar, na Bijelom brijegu, podno Radiologije, u sadašnjim prostorima Nuklearne medicine i gastroenteroloških endoskopija.
U ratnu su bolnicu, uz brojne domaće liječnike, sestre i drugo osoblje, povremeno dolazili i kirurzi iz svijeta, a dominantna je ispomoć stizala iz zagrebačkih bolnica. Grad je tih mjeseci gorio, smrt je bila svakodnevica, ranjenih je bilo na stotine. Kreveti s tek operiranim vojnicima i civilima bili su poredani po hodnicima kojima su se kaotično kretali zdravstveno osoblje i izbezumljena rodbina unesrećenih, uz neprestano pristizanje novih ranjenika. Plahte su bile umrljane krvlju, svježom i osušenom, a crne vreće s preminulima prenošene su do baraka nekadašnje Pedijatrije, prije toga u Dispanzer, odakle su prevoženi do mjesta ukopa.
Collette je, sa svojom privlačnom osobnošću, brzo stekla brojna prijateljstva. Volontirala je kao trijažna sestra. Weible piše da je često isticala radost što bolnica ne pravi razliku među ranjenicima, što su u vihoru rata jednako liječili svakoga, ne pitajući za imena, naciju i vjeru. Tako je i ona razmišljala, ne želeći se uplitati u ratnu politiku.
– Imali smo slučaj na položaju uz Bulevar (današnja Ulica hrvatskih branitelja, nap. a.), kamo je doletjela muslimanska bomba ručne izradbe. Tri su vojnika poginula, četvrti je podlegao nakon operativnog zahvata. Razgovarao sam s Collette o tomu kako bi imali veće izglede za preživljavanje da je u blizini bio netko osposobljen pružiti prvu pomoć.
To ju je uznemirilo i naljutilo i od toga je trenutka samo razmišljala o tome kako dobiti odobrenje za rad na prvoj crti bojišnice. Nekoliko dana prije smrti podnijela zahtjev za pristupanje Sanitetu HVO-a, a premda su papiri tek bili u postupku rješavanja, ona je na svojoj tirkizno-plavoj medicinskoj odori sama prišila oznaku Službe za zbrinjavanje ranjenih HVO-a – objašnjava Sean, koji je za kobni 27. rujna dogovorio fotografiranje prve crte s jedne od deseterokatnica u Franjevačkoj ulici, s koje se pružao pogled na cjelokupnu crtu razgraničenja u središnjemu gradskom području. Collette ga je nagovorila da je povede.
– Tog je jutra ustala ranije i ispekla pitu od jabuka za branitelje koje ćemo tamo sresti – opisuje Sean njezinu posebnu narav.
U plamenom ogoljenom, granatama i zrnima nazubljenom neboderu, u pratnji dragovoljca iz Škotske Martina Cruickshanka, uspeli su se na deveti kat. Upozorili su Collette da ne prilazi prozorskim oknima zbog snajpera s položaja Armije RBiH. Sean je fotografirao, dok se ona odmarala na izvrnutom kauču u stanu br. 4, izravno okrenutom bojišnici koja je toga toplog ponedjeljka mirovala, a samo tjedan dana ranije bila oblivena krvlju u jednom od najtežih ratnih dana, pri pokušaju muslimanskog proboja na brdo Hum i zapadnu stranu grada, 20. rujna, kada su ubijena 23 hrvatska vojnika i civila.
– Bili smo udaljeni tek nekoliko koraka, kada sam ‘’uhvatio’’ bljesak s Bulevara. Uslijedio je prasak, prašina, a onda sam je ugledao, spaljene kose zabačene natrag. Držala se za trbuh. Kroz prste joj je curila krv. Zatražila je da joj obrišem krv iz oka – sledio se Sean pričajući o tragediji koja mu je prije 31 godinu trajno obilježila život.
Projektil je, svjedoče sudionici, ispaljen s položaja Armije, najvjerojatnije iz minobacača ili RPG-a, iz zgrade Mukoša ili njezine neposredne blizine. Osim gelera, Collette su smrtonosne ozljede nanijele i krhotine raznesenog prozorskog okna.
– To je Collette – uzviknula je dr. Vladlena Atias, anesteziologinja iz zagrebačke Dubrave, koja je pomagala u mostarskoj Ratnoj bolnici. Liječnici i sestre pritrčali su vozilu i izvukli unesrećenu kolegicu kroz stražnja vrata. Nastala je strka, prerezali su joj odjeću odvozeći je na operaciju, a prije nego su se vrata dvorane zatvorila, Sean ju je posljednji put vidio živu. Vladlena mu je kazala: ‘’Ozljede su jako teške. U jako je ozbiljnom stanju. Ako preživi noć, bit će helikopterom prevezena u Zagreb.’’
Prema otpusnom pismu Regionalne ratne bolnice HVO-a Mostar, Collette je primljena u 15.30 s teškim ozljedama abdomena, unutarnjih organa i cijeloga tijela, prijelomom karlice i brojnim posjekotinama lica, ruku i nogu. Tijekom zahvata, primila je 23 doze krvne grupe A+, a ranama je podlegla u 22.30. Za njezin su se život borili kirurzi dr. Željko Bušić i dr. Pero Čelina, a dr. Bušić je potpisnik pisma Veleposlanstvu SAD-a u Zagrebu, na osnovi kojega je izvješće o smrti američkoga državljanina u inozemstvu iz Zagreba upućeno Državnomu tajništvu SAD-a, gdje je trajno pohranjeno.
– Na podu popločanom crvenim pločicama bila su dva tijela, dvije žrtve toga dana. Collette je ležala na nosilima, prekrivena bijelom plahtom.
Povukao sam joj plahtu s lica, milovao joj obraze i kosu, plakao sam – bila je to noć koju Sean nikada neće zaboraviti.
Ravnatelj mostarske bolnice dr. Ante Kvesić potpisao je brzojav upućen obitelji Webster u SAD. Napisao je da je hrabro pomagala ranjenima ne obazirući se na svoju osobnu sigurnost i žrtvujući se za dobro. Njezino je tijelo, u lijesu prekrivenom hercegbosanskom zastavom, prevezeno u Split, odakle je vojnim zračnim transportom prevezeno u zagrebački krematorij. Pepeo joj je, u krugu obitelji i prijatelja, rasut na obiteljskomu imanju u Sunfieldu, a obredu je nazočio i Sean.
Ne želeći spominjanje imena, ratni djelatnik čitlučkog hotela prisjetio se kako je skupina vojnika bez znakovlja, govoreći engleskim jezikom, nakon pogibije blokirala hotel i, postrojivši osoblje i goste, ispreturala sobu 110, iz koje su pokupili sve zatečene osobne stvari. Sean se vratio doma i služio kao vatrogasac sve do umirovljenja 2016. godine. U Mostar se prvi put vratio na 18. godišnjicu smrti svoje zaručnice.
U dvorištu kobne zgrade 2013. godine postavio je malenu spomen-ploču, koju je ove godine Gradsko poglavarstvo Mostara zamijenilo novom.
– Bila je 348. ratna žrtva u Mostaru, ali prva iz Amerike – kazao je Sean za BBC, koji je 2013. objavio priču o Collette. Na svečanosti otvaranja novoga obilježja u Mostar je došla i Colletteina sestra Camala Sharp sa suprugom, veteranom američke vojske. Drhtavim je glasom poručila kako je tek dolaskom u zemlju ‘’koja joj je uzela sestru’’ shvatila zašto je Collette nazivala Mostar svojim drugim domom.
Preminuloj Amerikanki velikoga srca poštovanje je, paljenjem trobojnicom omotane svijeće, odao i svjedok njezina smrtonosnog ranjavanja Martin Cruickshank, umirovljeni časnik Hrvatske vojske i junak Domovinskoga rata, koji je, zajedno sa suborcem Wernerom Ilićem, 2022. preveslao Atlantik prešavši 5500 km oceana pod hrvatskom zastavom, pod kojom je ove godine, u 63. godini, otrčao saharski maraton. Stisnuo sam mu ruku i na engleskomu zahvalio na svemu što je učinio za Hrvatsku, na što mi je na tečnom hrvatskom odgovorio: ‘’I opet bih ako bude trebalo.’’ Položio je potom bijelu ružu za Collette i, stisnuvši suborca Seana za rame, krenuo dalje, ostavivši me da nad njezinim likom, utisnutim u mramor. Razmišljam o tome da su nam došli pomoći kada nam je najviše trebalo.
Tog svog posljednjeg jutra ustala je ranije i ispekla pitu od jabuka za branitelje koje ćemo tamo sresti, prisjeća se Sean
Uslijedio je prasak, a onda sam je ugledao, spaljene kose, držala se za trbuh. Kroz prste joj je curila krv. “Neću preživjeti… reci Cammy da je volim’’ – opisuje Sean tragediju koja mu je prije 31 godinu trajno obilježila život
lis 9, 2024
