Ne tako davno u jednom gradu svjetlo dana ugledao je ponovo jedan klub čiji je rad bio zabranjen. Zabranjen je jer nije htio mijenjati niti ime, niti grb, niti svoj nacionalni predznak.
Cijena toga bilo je pet desetljeća zabrane, a drugim klubovima u to vrijeme nije bio nikakav problem nastaviti igrati i trenirati po diktatu sustava. Kada je taj sustav pao klub se digao iz pepela, a prve korake napravio je u ratu kada su po gradu padale granate.
Zbog tih granata i okruženja bio je prisiljen trenirati u nekim drugim gradovima. Ljudi koji su ga podigli bili su svjesni koliko on znači narodu u tim teškim vremenima i nisu se predavali, iako je pred njima bilo mnogo kušnja i iako su imali puno neprijatelja, i to ponajprije od ostataka onog sustava koji je klub svojevremeno zabranio.
Bez obzira na sve prepreke klub se iz godine u godinu dizao i dosegao je do neslućenih visina ili u prijevodu stigao je na nogometnu kartu Europe. To u ovoj državu do tada nikome nije pošlo za rukom.
Jedom davno, možda i ne tako davno u gradu Mostaru svjetlo dana ugledao je ponovo jedan klub koji se zove HŠK Zrinjski, ponosan i prkosan, ničiji nego samo svoj i svojih vjernih navijača. Svjetlo dana ponovo su ugledali lenta crvena, kao i povijesni grb zbog koga su klub ugasili.
Od prve službene utakmice u travnju mjesecu 1994. na gostovanju kod Ljutkog Doca do danas prošlo je više od trideset godina. U tih tridesetak godina klub je postao najtrofejniji i najuspješniji u državi.
Za tih tridesetak godina klub je od kaljuža tadašnjih terena Lige Herceg-Bosne došao dva puta do skupina Konferencijske lige. Uspjeh je to koji su mnogi Plemići sanjali i nažalost veliki broj njih nije ga ni dočekao. Mi koji jesmo možemo biti ponosni i nastaviti budni sanjati nove pobjede i nove uspjehe našeg kluba.
Potomci onih koji su klub jednom ugasili dali bi sve da to opet ponove, ali to im više nikada neće poći za rukom. HŠK Zrinjski je za njih najstrašniji košmar, i bit će još dugo godina.
Dres Zrinjskog su nosili neki od najboljih igrača svijeta poput Luke Modrića i Blaža Sliškovića. Nosili su ga i naši legendarni Plemići Krešimir Kordić, Tihomir Skoko i Mario Ivanković, te najbolji igrač i strijelac PL BiH Nemanja Bilbija.
Reosnovali su ga bivši nogometaši i intelektualci poput braće Jadrana i Marina Topića. Trenirali su ga nogometni znalci poput Miroslava Kordića, Brune Repara, Vladimira Skočajića, Franje Džidića, pa sve do Sergeja Jakirovića.
O njemu su pisali doajeni sportskog novinarstva poput Ivana Ćubele, slikali su ga majstori fotografije pored Stole Lasića, te bodrili ga navijači poput našega Filipa Šunjića Pipe.
Klub nikada nije promijenio svoj predznak, ime i grb i zato je danas tako veliki, puno veći od onih koji su u svojoj povijesti po tko zna koliko puta mijenjali simbole. Jednom davno, možda i ne tako davno u jednom gradu svjetlo dana ugledao je ponovo jedan Hrvatski klub koji nije ni Zagrebački, ni Splitski nego Mostarski. Danas bi neki koji imaju nove i ispunjene stadione, te igrače vrijedne po nekoliko milijuna eura dali sve da igraju Ligu koju danas igra HŠK Zrinjski.
Mi ćemo i dalje budi sanjati nove uspjehe našega HŠK Zrinjski i uživati u novim pobjedama Plemića. Neće nam ovo što imamo poljuljati i pokvariti nitko, jer ljubav se zove imenom tvojim HŠK ZRINJSKI. I za kraj još nešto.
Prvo riječi Marina Topića koje su dobile svoj mural u gradu na Neretvi “Mora biti Hrvatski i mora biti Zrinjski”, te njegovog brata Jadrana: Čuvajte nam Zrinjski samo nam je on ostao”.
