Prve utakmice koje možemo svrstati u kategoriju modernog nogometa odigravale su se s čestim izmjenama i dopunama pravila. Tako se 1878. godine počelo prakticirati pravilo da na utakmicama mora biti i nogometni sudac, što do tada i nije bilo uobičajeno. Godine 1884. uz glavnog arbitra na utakmicama su se pojavili i pomoćni suci.
Određen broj nogometaša Zrinjskog je nakon završetka aktivnog igranja karijeru nastavio upravo u sudačkim vodama. Međutim, u vremenu između dva svjetska rata nije bilo neuobičajeno da privremenu ulogu suca preuzme i netko od nogometaša.
Mostar je dao veliki broj nogometnih sudaca od kojih ćemo spomenuti pojedine, prvenstveno one koji su bili vezani za HŠK Zrinjski. Tu prije svega moramo istaknuti Milivoja-Milu Smoljana (1907.-1940.) koji je bio poznati vratar Zrinjskog, jedan od pokretača obnove rada kluba 1920. godine, u privatnom životu stomatolog i glazbenik koji je svirao bas-fligornu u sklopu Hrvatske glazbe Mostar.
Ivo Ćorić (1899-1984) bio je nogometaš i nogometni sudac. Aktivno je igrao nogomet za više mostarskih klubova. Sudjelovao je u osnivanju pojedinih klubova, a nekoliko klubova je i trenirao. Trenirao je HŠK Zrinjski u razdoblju 1943.-1945. godine. Ostao je upamćen kao temperamentan i veoma srčan trener koji je napeto uz igralište pratio svaku akciju svoje momačadi. Zahvaljujući njegovim fotografijama i pisanim tragovima u značajnoj mjeri rekonstruiran je jedan dio povijesti HŠK Zrinjski, ali i mostarskog nogometa općenito.
Oskar Lajhner je također bio jedan od pionira razvoja nogometa u Hercegovini. Još u mladalačkoj dobi igrao je za Đački športski klub. Kasnije je postao poznati mostarski sudac iz „stare garde“, a u posljeratnom razdoblju obnašao je dužnost potpredsjednika Oblasnog odbora nogometnih sudaca i prvog predsjednika Posaveza nogometnih sudaca u Mostaru vezano za period 1946.-1949. godina. Punih deset godina bio je predsjednik komisije za napredak mladih nogometnih sudaca.
Alija Šestić je bio jedan od najkvalitetniji sudaca koje je Mostar iznjedrio. Sportsku karijeru počeo je kao nogometaš u J-Š.K.-u 1936. godine gdje mu je suigrač bio čuveni Miroslav-Meho Brozović. Bio je dešnjak, ali je igrao na poziciji lijevog beka, a nerijetko i centarhalfa. Godine 1939. boravio je u Beogradu gdje je upisao 12. nastupa za BASK.
Kada je igrao za HŠK Zrinjski slovio je kao pouzdan i borben igrač. Tako je u srpnju 1942. godine na utakmici u Mostaru između HŠK Zrinjski i HŠK Đerzelez Alija Šestić utakmicu završio izbijenih zuba i poderanog rukava. Zrinjski je na koncu slavio rezultatom 3:0, a ostalo je upamćeno kako je i halfu Plemića Kljaji razbijeno koljeno. Karijeru je okončao 1953. godine u dresu Veleža na utakmici protiv Čelika u Zenici. Od 1950. obnašao je dužnost upravnika Sreske pošte, a kasnije i direktora OOUR PTT.
Još dok je bio aktivan nogometaš stekao je zvanje republičkog nogometnog suca, a 1955. polaže ispit za saveznog arbitra. Prvoligaški debi imao je u Splitu 1957. a sudio je i finale kupa 1966. godine. Dva puta je proglašen za najboljeg suca Jugoslavije.
Posljednji zvižduk odsvirao je 1969. godine također u Splitu na utakmici između Hajduka i Partizana. Malo mu je nedostajalo da ga svrstaju na listu međunarodnih sudaca premda je sudio nekolike internacionalne utakmice. Kasnije je obnašao dužnost saveznog instruktora-kontrolora.
U Mostaru je poznato kako je vratar Plemića Mirko Rebac-Đuka nogometnu karijeru započeo 1934. dok je sudac postao 1949. godine. O Đukinoj karijeri i životnom putu već smo pisali, ali moramo spomenuti kako je njegov sin liječnik Zoran Rebac također ostvario značajnu karijeru arbitra.
Zoran je rođen 1946. godine i sa 16. godina zaigrao je u podmlatku Veleža. Igrao je na poziciji centarfora, ali i u half liniji. Po uzoru na svog oca zavolio je sudački posao i po stjecanju punoljetnosti u prosincu 1964. godine polaže ispit za nogometnog suca. Ako nije najmlađi svakako je jedan od najmlađih komu je to pošlo za rukom u bivšoj državi. Ono što posebno veseli kod Rebaca jeste činjenica da su tri generacije, svatko na svoj način, ostale usko vezane za HŠK Zrinjski.
Kažimir Rotim je također jedan od Plemića koji je nakon igranja nogometa zaplovio u sudačke vode. Sudački ispit položio je 1947. godine i tijekom karijere vodio je na stotine utakmica počevši od podsaveznog do republičkog ranga. Sudio je i internacionalni susret između FK Velež i Projsen Minster. Dugi niz godina nalazio se na listi najistaknutijih i najboljih sudaca BiH. Po sudačkom stažu pripadao je među najstarije suce u mostarskom podsavezu.
Konstantno je sudio od 1947. do 1962. godine, a bio je izrazito aktivan u Savezu nogometnih sudaca. Radio je kao službenik Doma kulture u Mostaru i bio je strastveni član Udruženja sportskih ribolovaca „Neretva“.
O pojedinim nogometnim sucima iz redova Plemića poput Slavka Džebe, Stjepana Tatarevića, Vjekoslava Boškovića već smo pisali. Svi oni su nakon zabrane rada voljenog Zrinjskog ostali u sportu kroz sudački posao. Tu ćemo ubrojati i Vladu Sliškovića čiji je otac bio dugogodišnji predsjednik Zrinjskog, a sin Blaž trener i nogometaš.
Vlado je 1965. postao sudac, a 1968. godine je stekao zvanje suca saveznog ranga. U sezoni 1971/72 uvršten je na A listu sudaca i debi je imao u Maksimiru 20. kolovoza 1971. gdje je sudio susret Dinama i Crvene Zvezde. Zbog zdravstvenih problema već 6. ožujka 1972. sudi svoj posljednji prvoligaški meč u Nišu između Radničkog i Olimpije. Sve do srpnja 1973. ostaje na listi pomoćnih sudaca, a kasnije i u komisiji za delegiranje sudaca za prvu saveznu ligu.
I na koncu, kada se govori o sucima s područja Mostar ne može se a ne spomenuti veterana sudačkog posla Ivana Bojčića. Čak 453 puta dijelio je pravdu na nogometnim terenima u ulogama pomoćnog arbitra podsaveznog, republičkog i saveznog ranga. Bio je tajnik podsaveza nogometnih sudaca i zbog predanog rada više puta je nagrađivan.
