KAKO SAM ZAVRŠILA KOD PSIHIJATRA… ‘Postala sam opsjednuta, stalno sam mjerila temperaturu, provjeravala limfne čvorove…’
O mentalnom zdravlju se dosta govori i teoretizira, no kad je u pitanju praksa informacije koje se nude su šture, a struka se rado od njih ograđuje krijući se iza znanstvenih radova, koje najveća većina građana nema ni vremena ni strpljenja proučavati i pročešljavati ne bi li iz njih ekstrahirala za život im važne informacije.
Psihološki poremećaji i bolesti i dalje su veliki tabu o kojem rijetko otvoreno razgovaramo i s najbližim prijateljima. Stoga nije ni čudno da mnogi zatraže stručnu pomoć u trenutku kad je situacija otišla predaleko.
“Moram naglasit kako nisam čula nikakve misteriozne glasove, niti sam mislila da se svijet urotio protiv mene. Jednostavno, u to vrijeme nisam uspijevala pronaći svrhu životu, ni bilo kakvo zadovoljstvo. Nisam znala kako upravljati tom velikom količinom negativnih emocija. Ovo sve pričam jer se nadam kako ću tako pomoći drugima da pronađu mir i podršku te ih ohrabriti da potraže pomoć“, objasnila je Katarina, u tekstu koji je objavio Kurir. Katarina je prije šest godina prvi put potražila pomoć psihoterapeuta, no to nije bila spremna učiniti sve dok nije dotaknula dno.
„Najčudnije je bilo shvatiti kako se oko mene ništa nije promijenilo. Sunce je sjalo, ptice su pjevale, ljudi išli na posao. Govorila sam sebi da ne smijem pasti u depresiju jer moram biti jaka zbog naše dvoje djece. Sada, sedam godina kasnije, shvaćam da sam to sve učinila da ugušim svoje osjećaje. Zatvorila sam srce za bol, naučila kako da ne plačem, što, kako sam kasnije shvatila, nikako nisam trebala učiniti.
Depresija me je savladala kada sam već mislila da sam nadišla gubitak supruga. U godinu dana sam izgubila 20 kilograma, jednostavno nisam željela jesti. Uvjerila sam sebe da imam rak ili neku drugu tešku bolest u terminalnoj fazi. Guglala sam simptome, išla kod brojnih liječnika, ali nijedan nije dijagnosticirao neku bolest.
Postala sam opsjednuta, mjerila sam temperaturu pet puta dnevno, tražila skrivene osipe na koži, provjeravala limfne čvorove. Jednom sam imala osjećaj da mi srce toliko jako lupa da će mi slomiti rebra. Znojila sam se, ruke su mi se tresle, željela sam otrčati nekamo, ne znam ni ja kamo. Osjećala sam da će mi se nešto užasno dogoditi. Nisam shvaćala da zapravo imam napadaj panike.
Tijelo mi je vrištalo, sve me je boljelo, raspadala sam se, ali nisam htjela priznati i mislila sam da će proći. Nije prošlo. Tek kada sam se nenormalno udebljala i nisam više mogla ujutro ustati iz kreveta, priznala sam sebi – potreban mi je psihijatar.
Otišla sam kod psihijatra u obližnju bolnicu i to je bio moj prvi korak ka izlječenju. Odlazila sam na terapiju nekoliko mjeseci i zajedno smo utvrdili da patim od reaktivne depresije.
Nadala sam se da će doktor pripisati neke lijekove i pustiti me kući, ali terapija ne funkcionira tako. Da biste se riješili depresije, morate se itekako potruditi.
Šta sam naučila nakon šest mjeseci terapije:
1. Potrebno je mnogo više od tableta
Ne postoji magična tableta koja će vas učiniti sretnim. Moj terapeut je usporedio antidepresive sa štakama. One ne mogu suzbiti simptome poput straha ili anksioznosti, mogu samo pomoći preživjeti najteže dane, ali ne mogu vas izliječiti.
2. Ponekad zaista gadno boli
Morala sam naučiti da želim živjeti. Zajedno s terapeutom sam napravila listu planova, nacrtala sam svoje planove za budućnost. Naučila sam i kontrolirati negativne emocije, a to je bio vrlo težak i bolan proces.
3. Nađite pravog stručnjaka i vjerujte mu
Depresija je zvijer s mnogo lica. Ponekad su u pitanju hormoni, mozgu nedostaje serotonin, a ponekad se radi o potisnutoj traumi. Samo pravi stručnjak može skinuti sve slojeve i otkriti glavni uzrok. Nevjerojatno je koliko bolesti se može maskirati u depresiju!
4. Okolina neće shvatiti
Većina ljudi iz mog okruženja misli da sam upala u takvo stanje jer nisam imala što raditi. Kažu, samo lijeni ljudi pate od depresije. “Popij čaj, naspavaj se, kupi nove cipele i proći će ti depresija .”, bili su savjeti koje sam dobivala. Drago mi je što ih nisam poslušala.
5. Oporavak može biti spor
Neki savjeti psihijatra mogu zvučati potpuno blesavo. Počni pisati dnevnik, napravi planove za godine, nacrtaj sliku…Sve ove stvari zapravo rade, iako vi to ne primjećujete.
6. Ponovni napadi su neizbježan dio tretmana
Ponekad se stanje pogorša i to je normalno. Najvažnije je tada ne odustati.
7. Vaš doktor ne misli da ste ludi
Mnogi ljudi se boje ići kod psihijatra jer misle da ih to čini ludim. Upravo suprotno, odlazak psihijatru vas čini dovoljno jakim i zrelim da shvatite kako imate problem i volju da ga riješite.
8. Može vam postati neugodno kad saznate tko ste zapravo
Psihoterapija vam pruža šansu da bolje upoznate sebe, ali možda vam se neće svidjeti to što otkrijete. Ja sam shvatila da se moja depresija temelji na bijesu i agresiji. Bila sam podsvjesno ljuta na svog muža jer je umro i ostavio me samu s djecom.
9. Depresija se može vratiti i najverojatnije hoćeBaš kao i ovisnost o alkoholu ili drogama i depresija se može vratiti. Psihijatri nisu mađioničari; oni vas ne mogu pretvoriti u potpuno drugačiju osobu, ali mogu dati “alat” i naučiti vas vještinama koje će vam pomoći da prebrodite tešku situacije.
10. Smisao za humor pomaže
Ne smijete se saživjeti s depresijom. To je bolest i treba je liječiti. Ne dopustite da ona preuzme čitav vaš život. Ne očajavajte. Moj smisao za humor mi je dosta pomogao. Nekad sam se osjećala kao da doslovno gubim razum, ali sam nastavljala misliti: “Ok, idem u mentalnu bolnicu. Bar neću morati čistiti i prati”. Sarkazam je nekad zaista zdrav.
Zaključak za kraj
Moje iskustvo na kraju smatram pozitivnim, znam primijetiti znakove depresije kod bliskih ljudi i tada im od srca preporučujem da posjete specijalistu.
Nevjerojatno je koliko ljudi pokušava ignorirati mentalne probleme samo zato što ne žele da ih smatraju “ludima”. Drugi se plaše psihoterapije i misle da će ih ti liječnici smjestiti u bolnicu i svakodnevno uspavljivati velikim injekcijama.
