Ispred spomen obilježja Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić u krugu vojarne “Stanislav Baja Kraljević” u Mostaru , a u okviru manifestacije “Lipanjske zore 1992.- 2021.”, jučer je svečano obilježena 29. obljetnica od oslobađanja spomenute vojarne.
Tog je 11. lipnja Kažnjenička bojna uz potporu topništva TRD „Širokobrijeških slavuja“ sukladno djelujući s ostalim postrojbama HVO na lijevom boku s četvrtom bojnom Tihomir Mišić i petom Ilićkom bojnom, a na desnom boku s Poskok bojnom, šestom bojnom Kruševo, drugom bojnom Široki Brijeg i devetom bojnom Rodoč-Jasenica i snagama u potpori 3. bojnom Široki Brijeg uz istovremeno djelovanje dragovoljaca 4.gardijske brigade HV na pravcu Kruševo-Baćevići-Buna, ovladala je Orlovcem, presjekla cestu Kruševo-Miljkovići-Varda-Mostar, zauzela kasarnu JNA heliodrom, vojnu industriju SOKO i ovladala avijatičarskim mostom te Aluminijskim kombinatom.
Žrtva koju su podnijeli naši prijatelji i mnogi vitezovi prijašnjih vremena, ljubav kojom su bili prožeti spram svog naroda, bila je i danas je zalog naše budućnosti.
Pitam se i pitam sve vas. Smijemo li zaboraviti njihovu žrtvu, smijemo li zaboraviti bol majki i očeva, supruga. Smijemo li zaboraviti tugu djece? Smijemo li dozvolitilaži i krivotvorine kojima se blate ti časni ljudi i njihova dijela?
Odgovor svi znamo. Ne smijemo!
Ako njih zaboravimo, ako prihvatimo laži, ako prihvatimo „novu istinu“, novu povijest“ koju šire i pišu kukavice koje smo spoznali i prije tri desetljeća, onda se odričemo budućnosti. Odričemo se ljubavi naših vitezova. Odričemo se slobode!
Dok god se sjećamo njihove ljubavi, dok smo na njoj zahvalni, dok je se spominjemo i na ovakav način kao što danas činimo, mi smo slobodni ljudi i pred nama je život dostojan čovjeka.!, rekao je u svome govoru general zbora Stanko Sopta.
Zauzimanjem kasarne JNA Heliodrom, toga su 11. lipnja, žrtvu darovanja života na oltar slobode, Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić. Njihova imena uklesana su sa stosedamdesetoricom suboraca u kapelu sv. Ivana Krstitelja gdje je služena sv. misa za sve poginule pripadnike HVO-a koju je predvodio vojni kapelan don Ivan Turudić.
LIPANJSKE ZORE 1992.-2021.“
SVEČANOST OBILJEŽAVANJA 29. OBLJETNICE OSLOBODILAČKE OPERCIJE „ČAGALJ“ HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE
Vojarna Stanislav Baja Kraljević, Mostar, 11. lipnja 2021.
Govor generala zbora HVO Stanka Sopte
Poštovani prijatelji, dobro došli!
Dobro je da smo se ponovno našli u ovoj svečanoj prigodi 29. obljetnice sjećanja na Lipanjske zore slobode iz 1992. godine.
Dragi Bog nas je i danas podario svojom milošću i po njoj smo se ovdje okupili. Zahvaljujemo mu na svim darovima i ljubavi kojom nas kroz život prati.
Vrijeme neumitno teče, ono sobom donosi nove izazove, nova pitanja kojim nas obuzima, no jedno pitanje je uvijek s nama u tisuću varijanti i tiče se budućnosti. I pitamo se kako dalje, što nas čeka, gdje ovo sve ide …?
I te 1992. godine smo propitivali budućnost. Bila je neizvjesna. Bilo je to vrijeme pitanja života i smrti.Bilo je to vrijeme hrabrosti, a i kukavičluka. No to je, ponajviše bilo vrijeme ljubavi i žrtve kojom smo odvažno gradili budućnost slobode Hrvatskog naroda.
Kad nas Bog obdari snagom, kada smo spremni podnijeti žrtvu, kada svjedočimo ljubav prema bratu čovjeku budućnost je izvjesna i ugodna ljudima dobre volje!
Žrtva koju su podnijeli naši prijatelji i mnogi vitezovi prijašnjih vremena, ljubav kojom su bili prožeti spram svog naroda, bila je i danas je zalog naše budućnosti.
Pitam se i pitam sve vas. Smijemo li zaboraviti njihovu žrtvu, smijemo li zaboraviti bol majki i očeva, supruga. Smijemo li zaboraviti tugu djece? Smijemo li dozvoliti laži i krivotvorine kojima se blate ti časni ljudi i njihova dijela?
Odgovor svi znamo. Ne smijemo!
Ako njih zaboravimo, ako prihvatimo laži, ako prihvatimo „novu istinu“, „novu povijest“ koju šire i pišu kukavice koje smo spoznali i prije tri desetljeća, onda se odričemo budućnosti. Odričemo se ljubavi naših vitezova. Odričemo se slobode!Ovakav način kao što danas činimo, mi smo slobodni ljudi i pred nama je život dostojan čovjeka.
Spomenimo se danas našeg suborca i prijatelja, istaknutog zapovjednika iz Lipanjskih zora ’92. pokojnog generala Miljenka Lasića, ratnog zapovjednika zbornog područja HVO-a Mostar koji je preminuo 8. travnja ove godine. Dragi Mića, hvala ti!
Uzdamo se u Božju providnost, uzdamo se u nepresušnost njegove ljubavi. Vjerujemo da nas neće obuzeti malodušnost i zaborav.
Neka nas ljubav prema svom Hrvatskom narodu nikad ne napusti!
Dragi prijatelji, neka nam je svima čestita i sretna Sloboda Lipanjskih zora, neka je pokoj vječni našim vitezovima!
Vidimo se i dogodine na tridesetu obljetnicu. Živjeli!
OSLOBODILAČKA OPERACIJA „ČAGALJ“ HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE
(6.-26. lipnja 1992.)
Listopada 1991. srpski je agresor u svom velikosrpskom planu polako, ali tiho iz ove svoje kasarne JNA uzimao kotu po kotu u dolini Neretve. JNA je velikim snagama osiguravala mostobran u području Mostarskog Polja, kako bi u povoljnom trenutku, uvođenjem značajnijih snaga svoja napadna djelovanja mogla ostvariti prema Brotnju, Širokom Brijegu, odnosno smjerovima koji se pružaju prema Tomislavgradu i Imotskome, i time se spojiti s Kninskim i Krajiškim korpusom.
Snage HVO-a do oslobodilačke operacije drže obrambenu crtu od Čapljine do Vrdi i Salakovca, u dužini do nekih 70 km, s velikim crtama bojišnice u Jablanici, Konjicu i južnim prilazima Sarajevu. U općinske stožere HVO ogranizirani su Mostar, Široki Brijeg, Čitluk, Čapljina, Ljubuški, Grude, Stolac, Neum, Ravno a zasebne postrojbe bile su, Kažnjenička bojna, bojna Ludvig Pavlović, i grupacija HOS-a.
Snage HV na južnom dijelu Hrvatske moraju izvoditi oslobađanje Dubrovnika i zaleđa na uskom prostoru, čime im osjetljivim postaje lijevi bok, odnosno mogućnost da ih neprijatelj nastavi napadati iz BiH, a u tu je svrhu srbokomunistički neprijatelj i organizirao crte bojišnice na rijeci Neretvi, porušio mostove, misleći da snage HVO nisu uvježbane i nemaju ratnu tehniku kako bi ih na tim pozicijama ugrozile.
U ovakvom stanju bojišnice, snage HVO organiziraju oslobodilačku operaciju širih razmjera u dolini rijeke Neretve kako bi neprijatelja odbacili od Neretve, oslobodile Dubravsku visoravan i grad Stolac, i time u potpunosti zaštitili lijevi ranjivi bok snaga HV-a u Hrvatskoj. S time se u daljnjem tijeku borbenih djelovanja otvora mogućnost potpunog oslobođanja Bišća Polja i grada Mostara.
U tu je svrhu isplanirana i uspješno izvedena operacija „Čagalj“ u pet faza:
snage HVO razbijaju neprijatelja na lijevoj obali r. Neretve u području Čapljine, ovladavaju naseljenim Tasovčićima, Prebilovcima i Klepcima;
napadno-oslobađajuća djelovanja usmjeriti k Stocu da bi ga se oslobodilo, i u isti mah rasteretilo lijevi bok snagama HV u Hrvatskoj;
ovladati područjem Mostarskog Polja, osloboditi i zauzeti objekte aerodroma i helidroma;
ovladati prostorom sjeverno od Mostara, čime se četničke snage u samom gradu dovode u poluokruženje, i stvoriti uvjete za oslobođenje grada Mostara;
osloboditi istočne dijelove grada Mostara i Podveležje.
Ovako planirana operacija započinje u noći 6/7. lipnja 1992. iz smjera Čeljeva prema rijeci Bregavi i prelaskom postrojbi HVO preko rijeke Neretve u području Čapljine, ovladano je Ševaš Njivama, Klepcima, Tasovčićima i Prebilovcima, a 10. lipnja oslobođeni su Domanovići, i istovremeno započinje napad na Slipčiće i Orlovac na desnoj obali. Već sutra, tj. na današnji dan 11. lipnja oslobođena je cijela desna obala rijeke Neretve u području Mostarskog Polja, a 12. lipnja je oslobođen grad Stolac.
Veličanstvenim pohodima HVO-a sa sjevera, juga i bokova 17. i 18. lipnja oslobođen stolni hrvatski grad Mostar, 25. lipnja Kažnjenička bojna, uz potporu druge bojne Rudnik i treće Cimske bojne, ovladala je repetitorom na vrhu planine Velež, a borbena djelovanja tjeranja neprijatelja nastavljena su do 26. lipnja. Dostignuta crta tih lipanjskih dana 1992. s nekim manjim odstupanjima održana je u tijeku cijelog Domovinskog rata, i ove pobjede HVO u zorama lipnja 1992. temelj su Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, što operaciji „Čagalj“ daje sva obilježja jedne izuzetne povijesne bitke HVO za slobodu ovih hrvatskih prostora.
Uspješnost provedbe operacije „Čagalj“, kad su sve prednosti na strani neprijatelja u omjeru 1:8 zahtjevali su izuzetnu hrabrost bojovnika, njihovo domoljublje, te taktiku i radnje od kojih vrijedi posebno istaknuti:
– napadna djelovanja izvode se grupama 25-30 bojovnika, naoružanih pretežno lakim pješačkim i prenosivim protuoklopnim oružjem, ojačane s 2-3 vojnika inženjerca;
– napad se provodi u više smjerova, najčešće bez topničke pripreme, čime se postiže potpuno iznenađenje i dezorganizacija neprijateljske obrane;
– prijelaz r. Neretve vrši se čamcima, kajacima, gumenjacima i priručnim sredstvima;
– kod proboja prednje crte obrane odmah se uvode svježe snage i nastavlja se s gonjenjem neprijatelja u dubinu, čime se povećava rasulo i nemogućnost pravilne uporabe eventualnih neprijateljskih pričuva.
Sudionici ovih napadnih djelovanja za oslobađanje hrvatskih prostora u dolini rijeke Neretve su vojnici bez značajnog ratnog iskustva, zapovijedna je struktura bez iskustva u vođenju i zapovijedanju napadnim djelovanjima. No, još jednom se iskazala ona stara i Hrvatima dobro poznata mudrost, da bitku ne dobija oružje, već srce i ljubav prema narodu i domu svom.
