“Uvjereni smo da su to zaslužili, ali zbog okolnosti njihova ubojstva još ne uspijevamo prikupiti dovoljne dokaze za njihovo mučeništvo. Pred vratima nam je i objelodanjivanje službene molitve za uzdignuće na oltar slugu Božjih hercegovačkih franjevaca te za njihov zagovor pred Bogom glede neke naše potrebe”, napisao je fra Gaudencije Ivančić o stradanju sedmorice franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije u 35. broju glasila Stopama pobijenih.
Potresno svjedočenje fra Ivančića objavljeno je u rubrici “Stratišta” o sedmorici franjevaca koji su 14. veljače 1945. godine odvedeni iz mostarskog samostana i bačeni u rijeku Neretvu.
Svjedočenje je nastalo na temelju razgovora koji je s fra Gaudencijem vodio fra Jozo Vasilj, a donosi osobna sjećanja i okolnosti uhićenja franjevaca u danima nakon ulaska partizanskih jedinica u Mostar.
U tekstu se opisuje život fratara u samostanu tijekom završnih ratnih dana, boravak u podrumu zbog bombardiranja, dolazak partizanskih časnika u samostan te popisivanje fratara neposredno prije njihova odvođenja. Riječ je o svjedočanstvu iz prve ruke, koje ima posebnu arhivsku i povijesnu vrijednost.
Napisao je i da je zamolio fra Tomu Zupca da mu ispriča neke svoje uspomene iz Širokog Brijega ili da mi prenese nečije uspomene.
“Ne vjerujem da je on mogao saći s kreveta nego jedino su ga morali nositi. Onda razumi se po sebi, on nije vidio šta su radili od njih, samo nema ih više i gotovo”, odgovorio je Fra Tomo Zubac na pitenje o stanju starg fra Marka.
Razgovor i prikaz svjedočenja dostupni su u 35. broju glasila Stopama pobijenih, na 14. stranici.
