Gdje su granice slobode govora, a gdje počinje širenje mržnje?
Sve se više relativiziraju štetni oblici javnog izražavanja.
EK pokreće zabranu govora mržnje i uklanjanje distopijskog “liječenja” LGBTQ osoba. Tko plaća desne radikale diljem EU?
Sloboda govora (izražavanja) jedan je od fundamentalnih demokratskih principa i kao takva zaštićena je UN-ovom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava te u svim demokratskim državama, kaže dr. sc. Julija Perhat sa Sveučilišta u Rijeci, koja se bavi znanstvenim istraživanjima iz područja filozofije jezika, politike i epistemologije, a poseban interes iskazuje za istraživanje govora mržnje.
Argumenti za slobodu
– Da bismo shvatili zašto je sloboda govora tako važna i zašto u današnje vrijeme uživa toliku zaštitu u demokratskim društvima, valja razmotriti neke od bitnih argumenata za slobodu govora.
Prvo, kako je tvrdio britanski filozof John Stuart Mill, sloboda govora može nas dovesti do istine. Smatrao je da je važno ne cenzurirati govor jer mišljenje koje se zabrani može sadržavati istinu, a čak i ako je pogrešno, može u sebi sadržavati dio istine; naposljetku, i potpuno netočno mišljenje može poslužiti kao sredstvo za preispitivanje drugih stavova i zaštitu od stvaranja dogmi.
Kao jedan od primjera naveo je povijesne slučajeve kada su ljudi vjerovali u potpuno lažne stavove, a zapravo istinita mišljenja su odbacivali. Jedan od najpoznatijih primjera je svakako slučaj Galilea Galileia koji je ispravno tvrdio da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne obrnuto, kako se u to vrijeme vjerovalo.
Drugo, slobodu izražavanja treba štititi jer ona omogućava postojanje tzv. tržišta ideja – prostora u kojem se slobodno razmjenjuju i sučeljavaju različiti pogledi. Raznolikost mišljenja ključna je za razvoj, djelovanje i opravdanost demokratskog poretka.
Štoviše, naglašavaju neki autori poput Meiklejohna, kako bi demokracija funkcionirala, kao glasači moramo imati pristup raznim informacijama što sloboda govora i omogućava. Također, sloboda govora nam je važna kako bi mogla služiti i kao svojevrsni korektivni element prema vlasti, odnosno u demokratskim društvima vlast moramo moći kritizirati.
Osim toga, još jedan važan argument za slobodu govora jest argument iz autonomije koji tvrdi da je sloboda govora temeljno pravo jer omogućuje pojedincu da slobodno oblikuje vlastita uvjerenja i odluke, što je bit samoodređenja i moralne zrelosti čovjeka.
Govori mržnje
Kad sve to uzmemo u obzir, gdje su onda granice slobode govora, smijemo li ih i kada ipak ograničiti?
– Sada kada smo vidjeli zašto je sloboda govora važna, valja reći da sloboda govora ipak nije apsolutno pravo. Što to znači? To znači da naša sloboda govora može u nekim slučajevima biti ograničena. To nije ništa neuobičajeno.
Naime, demokratske države često ograničavaju naše slobode, a možda najbanalniji primjer toga je zakonska obveza da se vežemo pojasom u autu ili nosimo kacigu na motoru.
Slučajevi kada sloboda govora može biti ograničena obično su slučajevi govora mržnje. Govor mržnje može biti izražen verbalno ili neverbalno (znakovima, simbolima, slikom itd.).
Govor mržnje često označava sporan termin jer ne postoji ni teorijski ni pravni konsenzus oko njega, što dovodi do toga da ga različite države reguliraju na različite načine.
Dapače, često se događa da presude ni unutar iste države nisu usklađene. Kao što je, uostalom, bio slučaj u Hrvatskoj, primjerice, kod izraza “Za dom spremni”, iako imamo Kazneni zakon u kojem se govori o granicama slobode izražavanja. Takva neslaganja svakako bi trebalo izbjegavati jer se time i javnosti šalje nejasna poruka.
Ipak, postoje određene smjernice i karakteristike govora mržnje, a to je da se takav govor obično odnosi na određene askriptivne osobine poput rase, spola, seksualne orijentacije, nacionalnosti te da je javan.
Primjetno je da se govorom mržnje zapravo cilja na društveno ranjive skupine.
Možda najbolji uvid različitog reguliranja govora mržnje vidljiv je kada usporedimo Europu i SAD.
Primjerice, Vijeće Europe osuđuje “sve oblike izražavanja koji potiču rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i sve oblike netolerancije” (Preporuka br. R (97) 20, 106).
U SAD-u je sloboda govora zaštićena Prvim amandmanom, koji zabranjuje Kongresu ograničavanje slobode govora, osim u iznimnim slučajevima. Ti iznimni slučajevi spadaju pod doktrinu “fighting words”, a to su riječi čijim se izjavljivanjem nanosi povreda (injury) ili koje imaju tendenciju potaknuti na nasilje.
Granice slobode
Koliko je sloboda govora u sadašnjem globalno umreženom komunikacijskom društvu privilegij ili prokletstvo? Imamo li zapravo previše slobode govora, a premalo odgovornosti za izgovorenu riječ?
– Sloboda govora svakako sa sobom donosi veliku odgovornost. Nismo izolirani, živimo u zajednici te često zaboravljamo da živjeti u zajednici znači primati, ali i davati te da život u zajednici, uz benefite koje nam daje, donosi i obveze.
Smatram da bismo zapravo svi trebali težiti tome da budemo epistemički odgovorni agenti, što znači da pri formiranju mišljenja i stavova proučimo dostupne informacije, da odgovorno biramo izvore iz kojih te informacije dolaze kako bismo izbjegli “fake news”, da njegujemo kritičko mišljenje i izlažemo svoje vlastito mišljenje kritikama.
Ovo se odnosi na sve građane, no posebnu vrstu odgovornosti, rekla bih, snose političari koji samom svojom funkcijom mogu utjecati na ponašanje ljudi.
Osim njih, istaknula bih da i influenseri, koji su nam dostupni preko digitalnih tehnologija, također imaju veliku odgovornost za svoje riječi i stavove upravo zato što je njihov posao da utječu na druge ljude, osobito mlade.
S druge strane, i kao što sam već spomenula, sloboda govora nam je važna i kao svojevrsni korektivni element.
U demokratskim društvima sloboda govora nam služi tome da vlast možemo kritizirati.
Stoga, primjerice, svaki put kada se ograničava sloboda govora, valja paziti na tzv. overreaching problem, odnosno da prekomjerno zadiranje u i/ili ograničavanje slobode govora rezultira time da zapravo gušimo opravdanu javnu kritiku.
Za demokratske procese doista je važno da ljudi koji su na pozicijama moći, poput političke moći, mogu biti kritizirani te da takva kritika ne podliježe zabranama.
Politika, etika i sloboda govora – kakve je tu moguće pronaći poveznice, međuodnose, uzajamnu isprepletenost, bliskosti i razlike, da se tako izrazim?
– Ovo pitanje se nadovezuje na prethodno; naime, politika, moral i sloboda govora svakako su isprepleteni što se djelomično dalo iščitati i iz prethodnog odgovora.
Kao što smo vidjeli, kada govorimo o slobodi govora i što ona znači i podrazumijeva, neizbježno je pričati i o njenim granicama, a pravno gledano te granice često definiramo kao govor mržnje u kojem slučaju je državi dopušteno reagirati i zadirati u slobodu govora.
Međutim, ono što i naglašavam u svom radu je da u nekim slučajevima ne morate niti koristiti govor mržnje da biste činili znatnu štetu drugima. Naime, šteta koju govor mržnje čini onima kojima je upućen dosta je istražen pojam u literaturi. No čini se da se šteta može nanositi i u slučajevima koji ne bi spadali pod pojam govora mržnje.
Kao primjer toga može poslužiti širenje mizoginih i/ili seksističkih stavova. U nekim slučajevima izražavanje takvih stavova ne bismo smatrali govorom mržnje, no oni svakako idu na štetu ženama.
Uzmimo tu za primjer influensera Andrewa Tatea, koji je ozloglašen po tome da širi takve stavove, no, pogotovo u američkom pravnom kontekstu, on, koliko mi je poznato, nije bio pravno optužen za govor mržnje.
Bez obzira na to, njegovi stavovi su štetni za određenu grupu ljudi prema kojima su upućeni, a to je obično grupa ljudi koja je povijesno bila neprivilegirana, čime je njihov položaj u društvu u kojem već postoje predrasude u startu nepovoljniji.
Moralne osude
Nakon svega, kakav bi bio zaključak, vaš završni komentar?
– Za kraj, zaključila bih s poveznicom sa slučajevima koji nisu govor mržnje, ali i dalje čine štetu što je, čini se, dosta čest slučaj. Osim pravne regulacije koja je uređena zakonima, postoje i druge vrste sankcija koje možemo upotrijebiti.
U navedenim slučajevima možemo se poslužiti i moralnom osudom.
Primjerice, ako nam prijatelj izražava stavove koji štete onima koji su već samim svojim položajem neprivilegirani, možemo se uključiti u tzv. counterspeech, odnosno ponuditi protuargumente ili na neki drugi način dati do znanja da takve stavove moralno osuđujemo.
Ostaje, naravno, otvoreno pitanje imamo li dužnost reagirati u takvim slučajevima kada se nađemo u ulozi slušatelja te na koji način.
S obzirom na tendenciju, kako u Hrvatskoj tako i u međunarodnom kontekstu, prema širem tumačenju granica slobode izražavanja, ali rekla bih i tendenciju prema relativiziranju štetnih oblika javnog izražavanja, smatram da je potrebno takve pojave adresirati na neki način čak i kada ne spadaju nužno u pravnu domenu govora mržnje.
Europski standardi stroži od američkih
– Ovdje ću se dotaknuti i društvenih mreža. Spomenutom Tateu bio je uklonjen račun s društvenih mreža. Zašto je to moguće ako Tate nije bio pravno optužen za govor mržnje? To je moguće upravo onako kako je bilo moguće i u slučaju Donalda Trumpa – zato što se radi o privatnim kompanijama koje imaju svoje uvjete korištenja, a korisnici ih prihvaćaju otvaranjem računa. Takvo prihvaćanje podrazumijeva i pristanak na moguće sankcije u slučaju kršenja pravila, uključujući privremenu ili trajnu suspenziju računa.
Ono što je znakovito jest da je kompanija Meta promijenila način reguliranja govora mržnje na svojoj platformi u siječnju 2025. pozivajući se na veću slobodu govora time dopuštajući određen govor koji je do tada bio reguliran, i sve to netom nakon što je Trump izabran za predsjednika. U novijim pravilima jasno je vidljiv odmak od europskih standarda koji su u pravilu stro
