Uhićenje ‘prvog bošnjačkog krimolovca’ i ratnog aktera Edina Vranja izazvalo je čuđenje i strah u bošnjačkoj javnosti, ali i totalnu pometnju i konfuziju u političkoj i pravnoj zajednici.
Pravnu dvojbu je polučila akcija agenata i policije iz susjedne države nad državljaninom BiH zbog sumnji u navodne ratne zločine. Srbija nije službeno bila agresor u zadnjem ratu u našoj zemlji, uporno to i energično odbijaju, pa se postavlja logično pitanje kako je onda moguće da je Vranj eventualno okrvavio ruke nad državljanima Srbije ako nisu ratovali u BiH ili na temelju kojih je pravnih propisa Srbija strpala tog ratnog zapovjednika ako nije počinio ratni zločin nad njihovim građanima, piše dnevni.ba.
Mračni i tajni popisi
Službeni Beograd uglavnom šuti, informacije cure na kapaljke, čovjeku je određen višesatni pritvor i za očekivati je da službene pravosudne institucije Srbije i BiH objasne ovu pravnu enigmu. Jesu li možda neke institucije BiH potpisale kakav suludi spoarzum na temelju kojeg sada Granična policija susjedne zemlje hvata naše ljude kao zečeve?
Dakle i slučaj Vranj još jednom dokazuje, ali i opetovano opominje da Srbijanska BIA (Bezbednosno-informativna agencija) očigledno ima neke svoje ‘tajne popise’ sarajevskih patriota. Čelnik Naroda i Pravde Elmedin Konaković je postavio vrlo zanimljiv, krucijalni, zahtijev da OSA dođe i objavi tu tajnu listu za odstrel.
Jako dobro razumije Konaković da Osman Mehmedagić vjerojatno nema u svojim ladicama tu tajnu i nije u stanju djelovati kontraobaviještajno, ali je iskoristio nezgodan trenutak da optuži bošnjačke, Izetbegovićeve špijune za nesposobnost, jalovost i podređenost srbijanskim agentima koji, nema sumnje, vršljaju i po sarajevskome minderu.
Mračne popise, to godinama znaju i vrapci na grani, bošnjačko obaviještajno-pravosudno podzemlje, ima u BiH. Zbog tajnih operacija i prijetnji neki su časnici HVO-a morali naglavačke bježati iz zemlje, neki su bili lažno osumnjičeni i ispitivani, a mnogi i danas strahuju da se nalaze u nečijim planovima za odstrel.
Kljujić nikad nije prešao na tlo RS-a
Nije Vranj jedini bošnjački časnik ili vojnik u srbijanskim kazamatima koji u njima mogu istruniti, a nemoćna ‘duboka država’ im ne može pružiti pomoć i zaštitu.
Ipak, neki su državni, stranački dužnosnici ili intelektulaci u strahu od tajnih lista i špijunskih operacija došli do određenih informacija ili su sami povukli neke logične, zrele poteze. Tako je, primjerice, ratni hrvatski član Predsjedništva BiH Stjepan Kljujić i prije nego je u javnosti objavljen popis osoba koji su po sumnjama iz Banja luke i Beograda počinile ratne zločine nad Srbima samostalno odlučio da neće dragovoljno kročiti na tlo RS-a i Srbije.
Tako Kljujić, po osobnom priznanju, nikada nije došao niti blizu, a kamoli prešao entitetsku crtu na Vracama, praktično u srcu rodnog Sarajeva, što znači da od rata nije vidio niti obližnji Trebević, jer se na prometnici
prema tome izletištu često mogu sresti policijske ophodnje RS-a.
Nasuprot ‘Pepiju’ Kljujiću neki ljudi očigledno ispadaju naivni, a neke je, poput Ilije Jurišića iz Tuzle, navodno izdala baš domaća agentura kako bi njega žrtvovala za slobodu nekih drugih važnijih ratnih aktera s tog područja.
Nemoć bošnjačke politike
Uhićenje Vranja je dolilo ulje na vatru, odnosi između Srba i Bošnjaka, s obje strane Drine su definitivno u kritičnoj fazi, oni su mrtvi, situacija je krajnje opasna. Svjedočimo svakodnevno govoru mržnje, provokacijama, podmetanjima i narušavanju suvereniteta.
Ovaj slučaj je oglio svu konfuziju i nezrelost pojedinih političkih centara u Sarajevu. Luta se od žestokih optužbi prema Srbiji i Vučiću, optužuje za nasrtaje na suverenu državu, zagovara svođenje odnosa na razinu otpravnika poslova.
Pri tome nema snage za pomoć uhićenom čovjeku, jer se prokletstvo bošnjačke privatizirane suverenosti zapravo svelu na pravac Baščaršija- naplatne kućice kod Zenice, kako to jednom prigodom malicizno primijeti potpredsjendik SDP-a Vojin MIjatović.
-Suverena država je država s određenim teritorijem koja ima unutarnju i vanjsku suverenost, stalno stanovništvo, naciju, vladu, nezavisnost od drugih država i mogućnost ulaska u međunarodne odnose s drugim suverenim državama. Iz perspektive uhićenja Vranja i svih pripadnika Armije RBiH na srbijanskoj granici izdajnički i nedržavnički izgleda paradiranje ministra obrane BiH Sifeta Podžića i ministra sigurnosti BiH Selme Cikotića sa srbijanskim zvaničnicima dok pristaju da se Srbiji školuju vojnici i časnici oficiri iz BiH, jedna je od analiza na bošnjačkome minderu.
Ili, “Bošnjačka politika u svjetlu zaštite svojih građana djeluje potpuno nesposobno i podsjeća na vrijeme kada je KOS imao instalirane špijune u svim porama društveno-političkog sustava. U Srbiji su već odavno navikli da su prijetnje iz Predsjedništva BiH o „lupanju po prstima“ jednako snažne kao naricanje baba koje tuguju za najmilijima.”
Hoće li ‘sjesti’ Izetbegović i Dodik?
Za pogibeljno trovanje odnosa između Bošnjaka i Srba nesporno je kriva i povijest, ratne rane su svježe, počinjen je i genocid u Srebrenici, međutim, ogromna je “zasluga” nacionalnih poglavica Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika pa onda i Aleksandra Vučića ili bilo kojeg predsjednika Srbije, što nema katarze, dijaloga i pomirenja.
Bakir Izetbegović i Milorad Dodik nasušno i žurno moraju sjesti i jedan drugoga saslušati i pokušati razumjeti sva ta silna nezadovoljstva. Budućnost BiH je praktično u njihovim rukama, a valjda bi baš Izetbegoviću trebalo više motiva za smirivanje situacije i pripitomljavanje robusnog Dodika kojeg se nikako ne smije podcjenjivati što Sarajevo poražavajuće i podcjenjivački čini, ufajući se u silu Zapada.
Povlačenje Amerikanaca iz Afganistana je opomena o kojoj razboriti Bošnjaci itekako ozbiljno promišljaju, ali Izetbegović, Džaferović, Komšić i drugi jastrebovi imaju neke svoje predrasude.
