Tiškovac, Ševina Poljana i Drenovac Osredački tri su sela između Velebita i Dinare, na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom. Bili su na rubu modernog razvoja. Nekad je tu prometovao i vlak, poznatom unskom prugom. Počelo je tu i bušenje brda, trebala je proći autocesta, u selu je bilo struje, ljudi, života… A onda se od bušenja brda za autocestu stalo, unskom prugom vlak nije prošao 30 godina, a Mara, Olga i Smilja, jedine stanovnice ta tri susjedna sela na samom rubu Hrvatske, žive same. U mraku. Jer ni struje nema više. Njihov dan traje onoliko koliko ima sunčeva svjetla. Nema ni ceste do Mare, Olge i Smilje. Da bi se došlo do sela, nekoliko puta se mora prijeći iz Hrvatske u BiH, pa potom natrag u Hrvatsku, podići rampa, i svako malo je upozorenje da se prelazi državna granica.
Mora se proći putem koji je uklesan kroz stijenu, širine dovoljne samo da automobil može proći, a nerijetko je s ceste potrebno ukloniti i kamenje da bi se uopće moglo proći. A onda u jednom trenutku i proći improvizirani mostić. Tri starice tim putem ne prolaze. Putnika namjernika nema, njihova jedina veza sa svijetom su Tomislav Jazbec (50) i Milka Cvjetković (50) iz Crvenog križa, koji im donesu namirnice. I njih pozivaju Motorolom, jer ovdje ni signala za mobitel nema. S Tomislavom i Milkom sjeli smo u automobil te se uputili Mari, Olgi i Smilji u posjet.
– Nisam vas vidjela otkad je pao snijeg. Zadnji put je to bilo 8. prosinca, prošle godine – govori Mara Grubor (79) iz Tiškovca.
U selu živi potpuno sama, nema struje, ali dane i datume pamti kao od šale. Točno zna kad su joj zadnji put bili njezini prijatelji. Jedva ih dočeka jer teško joj je biti sama. Prozor joj gleda na susjednu Bosnu i Hercegovinu. Piliće i koke podavile su lisice, a preminuo je i suprug Dane. Uskoro će dočekati 80. godinu. Planira nam, kaže, s Crvenim križem otići do Gračaca da si kupi nešto zaliha hrane. Ali posebno je veseli da si kupi – jogurt.
‘Samo brašna i ulja’
– Ma nije falilo za jesti. Mi i jedemo malo u ovim godinama i samoći. Ali zalihe su pri kraju. Skromno se živi. Samo nek’ imam brašna i ulja, to mi je najbitnije – govori nam dok uzima paket od Tomislava i Milke.
Upravo su joj donijeli brašno i ulje. Za sljedeće dane, naravno, jer Mara je već pripremila tijesto za danas.
– Nema čekanja, ode dan ako se odugovlači. Ali nije mi nešto bilo uspješno – govori nam tužno okrećući se dalje svojim obavezama.
A Tomislav i Milka sjedaju u automobil kako bi se odvezli do Olge Ševo (84). Ona živi nekoliko kilometara istočnije, u Ševinoj Poljani. U njezinoj kući u kutu stoji štednjak. Grije nekoliko skromnih kvadrata sobice, a na vrhu lončić vode. Hladne noći su ovdje u ličkom zaleđu. Život u samoći je težak, ali osmijeh je na licu kad je ugledala auto Crvenog križa.
– Zima je ovdje jednostavno sinonim za izoliranost, to je tempo na koji sam se navikla. Ljude nisam dugo vidjela, moram vam reći – kaže nam Olga.
Priča kako ima brata pa je nećaci nekad posjete. No zimi se slabo tko može probiti do njih, piše 24sata.hr.
– Vijesti ne znam, slabo išta do mene dopire. Znam jedino kad mi dolazi penzija – smije se Olga. Po nju mora u 40 kilometara udaljeni Gračac. Skromnih je to, kaže, dvjestotinjak eura. Mora se s time snaći i preživjeti mjesec. U njezinu domu čisto je i uredno, ali ističe da ju je napustila fizička snaga.
– A idem nekako kroz tu starost. Muči me tlak, a evo dobro da ste došli jer mi je tlakomjer ostao bez goriva – ističe Olga dok nam pokazuje uredno ispisani komad papira.
Na njemu je točno navedeno kad je mjerila tlak, koliki je bio i kad je koju tabletu popila. O nekom davnom, boljem životu ne voli pričati, ali u trenutku se slomi pa kaže koju…
Odavno nema susjeda
– Živjelo je tu nekad i par duša više – dobaci nam pa se odmah osvrne na nešto drugo.
Pitamo je kako preživljava zime. Samo odmahne glavom.
– Hladne noći bolje prolazim kad imam svoj poplun perjem – kaže Olga.
Svima je jasno da se ovdje život neće vratiti, a i ovo malo što ga ima da je surov, težak…
Tu surovost i težinu najviše je iskusila Smilja Ševo (87) iz Drenovca Osredačkog. U trošnoj i vlažnoj kućici, u kojoj se ni vrata ne mogu dobro zatvoriti, jedino društvo su joj četiri mačke.
– O došli ste – kratko je samo dobacila odškrinjujući vrata.
Ako ih otvori širom, nema ih snage zatvoriti jer su napola pala. A i ne želi kuću ohladiti jer i ovako muku muči s vlažnim drvima.
– Nisam imala novca za suha drva – dodaje dok joj se mačke šuljaju ispod nogu, kao da je žele zaštititi od njima nepoznatih lica.
Trošna kućica ispunjena je dimom zbog vlažnih drva. Nemoćna starica se prilikom loženja i opekla. Ranu su joj pregledali Tomislav i Milka. Za njezino stanje ozbiljno su već mjesecima zabrinuti u Crvenom križu. Smilju pokušavaju nagovoriti da joj, uz pomoć socijalne radnice, pronađu smještaj koji bi joj bio bolji. Predložili su joj opet isto.
– Smiljo, molim vas, da još jednom razmislite, sad kad smo došli, vidimo da nije najbolje. Dopustite nam da vam pomognemo – govorila je Milka.
No Smilja ne popušta. Brine se kako nema prihoda za bolji smještaj i da je osuđena na svoju trošnu kućicu do kraja. Ali i sama, ispod glasa, priznaje kako ne može više. Uz zatvaranje svojih trošnih vrata nas je pozdravila.
Tomislavu i Milki donekle je laknulo jer, kažu, stvarno im je želja pomoći Milki i nadaju se da bi mogla pristati poći s njima drugi put. Dok krećemo na put natrag prema Gračacu, pričaju nam kako skrbe o 146 korisnika, koliko ih je na listi Crvenog križa. Prisjećaju se Milke, Jovana, Dušana… Svih žitelja ovih zaboravljenih sela koje su nekad pomagali.
Od Gračaca do krajnje točke, točnije Drenovca Osredačkog, je 68 kilometara. Tim putem često idu do Mare, Olge i Smilje. Pričaju nam da će ukloniti sve prepreke koje zateknu putem.
Ne žele ih ostaviti
– A što da mi ne dođemo kod nekog, a on se nadao da ćemo doći, nakon tih mjeseci u samoći. Taj dio mi teško pada – kaže nam Tomislav, vješti vozač kojemu serpentine, klanci i bijeli putevi nisu prepreka.
Svjestan je i sam da su ljudi u problemu ako on i Milka ne stignu do njih.
– Oni su poseban svijet. Upoznali smo ljude koji nikad u cijelom životu nisu popili tabletu. Naučili smo što je krajnja skromnost i kako život opstaje. Teško je i opisati kakve su ih sve nedaće zadesile. Nedavno smo imali blagdansku akciju, i imali smo 40 paketa podijeliti, a znamo i samo da je ljudi u potrebi bilo tri puta više. S time se teško pomiriti i svaki smo spis pretresli nekoliko puta, jednostavno nije bilo za sve. To su teške odluke, uvijek se pitaš jesmo li ispravno postupili – zaključuje Tomislav dok pazi svaki milimetar 14 kilometara bijelog puta, ili kako bi rekli Ličani – kaldrme.
Područje Dinarskoga gorja, da je zapadnije na karti, zaista bi bila slika kao na razglednici. Predivna je to priroda koju presijeca bučna rijeka Butižnica, s obiljem planinskog zraka i nepreglednim prostranstvima bukove šume, no životni uvjeti su se ovdje vratili na početak stoljeća. Mara, Olga i Smilja, iako žive tek nekoliko kilometara jedna od druge, ne viđaju se uopće. One samo broje dane, kako se smjenjuju svjetlo i tama, te se nadaju kako će uskoro opet vidjeti Tomislava i Milku, piše 24sata.hr.
