Uvijek zaboravljamo na jednu stvar.
Jednog dana neće nas se pitati kakve smo škole završili? Niti koje smo diplome stekli? Niti na kakvim smo pozicijama bili? Koga poznavali? S kim se družili? Ili koliko je novaca bilo na našem računu? Ništa od toga nećemo moći ponijeti sa sobom. Niti će itko to pamtiti o nama.
Jedino čega nas se netko može sjetiti je to da će doći i reći: „On mi je pružio ruku kad mi je trebala.“ Samo to.
Ima jedan način života u kojem shvaćamo što je važno tek kada to izgubimo. U svijetu koji se na sve strane raspada mogu se još dogoditi mnoge čudesne stvari. Da shvatimo da je neka tamo osoba kojoj ne znamo ime ni prezime gotovo ista kao i mi.
Ima iste osjećaje. Istim se stvarima raduje. Zbog istih stvari žalosti. I želi isto ljubavi kao i mi. I malo je potrebno da joj vratimo osmijeh na lice. Samo ispružimo jednu malu ruku pomoći.
Mario Žuvela
