Završen je izbor za najljepše pismo na 48. Međunarodnom natjecanju u pisanju pisama za mlade 2019. koje u BiH zajednički organiziraju Hrvatska pošta Mostar, Pošte Srpske i BH Pošta. Mladi iz cijele države su pisali na temu “Napiši pismo o svom junaku”.
Na ovom velikom natjecanju PETRA MILINKOVIĆ osvojila je izvrsno 3. MJESTO!!!
Interesantno je istaknuti kako povodom Petrinog uspjeha neće biti nagrađena samo ona sama, nego i njena nastavnica hrvatskog jezika, ali i naša škola. Eto, naši najmlađi nam i na ovaj način već vraćaju svaki minut vremena koji smo im posvetili. Mnogo vrijedniji od materijalnih nagrada jest ponos kojim smo svi, a prvenstveno članovi Petrine obitelji, ispunjeni.
Na kraju, Petrino pismo govori više od svih naših rečenica. Zato će najveći gubitnici biti oni koji će samo lajkati poveznicu s ovom vješću na našoj facebook stranici, a neće pročitati nagrađeni tekst, koji je, kao i sama autorica istoga, doista poseban.
Petra, bravo!
MOJ JUNAK, LIST
Dragi junače,
pišem ti ovo pismo jer ti se želim zahvaliti na tvom postojanju. Hvala ti za sve, za svaki pad i svaki uspon. Ti, listiću… Ti si me naučio mnogo.
Promatrajući te kako padaš, a na kraju dižeš i ploviš na moru vjetra shvatim da veličina nije bitna. Shvatim da me i najmanja stvar kao što si ti može naučiti mnogo. Shvatim da je život samo igra s vjetrom, ali zavisi hoćeš li vješto ploviti ili ćeš potonuti u masu.
Ti, liste, ti prekrasni stvore Božji podari svima moć da u tebi vide junaka, da u tebi vide uzor.
Možda zvuči suludo. Možda se drugima čini sasvim glupo, ali kada se jednom osvrnemo i gledamo tvoje brzo i žustro jahanje po konju Vjetru vidimo svoj život.
Prvo se rodimo. Postajemo listovi na stablu obitelji. Postajemo netko. Postajemo važni, postajemo snažni.
Zatim odrastamo. Masa jednoličnih listova nas pokušava natjerati na pad. Dolazi vjetar. Pored nas prolazi masa već vjetru predanih robova. Mi se ne damo. Mi u svojim planovima ustrajemo.
Na vrhuncu, venemo. Postajemo kao zgužvani papir pun ožiljaka, pun neizbrisanih sjećanja perom napisanih. Tada shvatimo kako je sve ono kroz što smo prošli bilo uzaludno. Smatramo kako nikome nismo bili bitni i kako nas nitko nije volio. Mislili smo da imamo prijatelja, ali shvatimo da ga nikada nije bilo.
Na raspletu se predajemo. Predajemo svoj život vjetru. Dopuštamo mu da nas nosi gdje želi. Jadni smo u tim trenucima i tada se baš ističe ona ljudska slabost. Mislimo da smo ispaćeni, izmučeni, a nismo svjesni toga da uvijek može biti teže i gore.
Ali… U zadnjem trenutku shvatimo da i dalje vrijedi živjeti. Pokušavamo izbjeći vjetrove i valove kojima smo se predali. Neki se uspiju sakriti i nastaviti svoj život kao potpuno nov i čist list, ali, modrice nikad ne možemo sakriti dok drugi s vjetrom putuju do svršetka i napokon padaju. Drugi ih gaze i blate, a oni mirno iščekuju dan kada će biti izbrisani s lica Zemlje. Postaju humus. Postaju, nestaju.
Listiću, nadam se da sada razumiješ zašto te smatram junakom.
Nadam se da uviđaš ljepotu svog života i da si ti, baš ti jedan od nas. Možda jesi list, ali si toliko važan u našim životima. Bez tebe, lista ne bi bilo nikoga na koga bi se mogla ugledati i po čijem bi se uzoru dizala kad padam.
Možda neki list nikada neće uvenuti ili se nikada neće predati, ali grana ne može biti stabilna baš uvijek. Neke su pune listova i jednostavno padnu od tereta, a svaki list nastavlja život kao da života na grani koja je pala nije ni bilo.
Da, liste, sumnjam. Sumnjam u to da ću jednog dana izgubiti sve listove koji dijele granu sa mnom. Sumnjam i nesigurna sam. Bojim se. Bojim se da ću izgubiti voljene ili da će me vjetar potrgati. Ne osjećam. Ne osjećam se sigurno na ovoj grani. Boli me. Boli me činjenica da te možda više nikada neću vidjeti.
Nauči me, junače. Nauči me listom postati.
