Opsesija zvana Marko Perković Thompson
Mediji u Hrvatskoj kao da dišu u ritmu jedne teme: treba li Thompson nastupati ili ne. Svakoga dana, barem 50 članaka posvećeno je tom velikom “problemu”. Nema važnijih pitanja, nema bitnijih tema — samo on. Otprilike kao da je Marko Perković osobno zadužen za vremensku prognozu, javne financije i zdravlje nacije.
Naslovi vrište: “Kontroverzni pjevač ponovno nastupa”, “Treba li zabraniti Thompsonov koncert?”, “Novi val podjela zbog najavljenog nastupa”. Onda dolaze ankete: “Podržavate li koncert?”, “Je li mjesto javnog okupljanja primjereno za Thompsona?” — kao da se odlučuje o ustavnim promjenama, a ne o pjevaču koji ima svoje sljedbenike, svoju publiku i svoje pjesme.
Zanimljivo, taj se žar u analiziranju i anketiranju misteriozno gubi kad se organiziraju koncerti izvođača koji otvoreno promoviraju cajke, kriminalne subkulture, autotune i turbofolk estetiku. Tada se ne postavljaju pitanja. Ne pišu se eseji. Ne pale se politički reflektori. Sve prolazi u tišini — jer to, eto, nije sporno.
Zašto tolika opsesija jednim izvođačem? Jer očito Thompson nije samo glazbenik. On je ogledalo — nečije frustracije, nečijih kompleksa, nečijeg nerazjašnjenog odnosa s vlastitim identitetom.
I to boli. Ne njega, nego njih.
I tako, dok god Thompson postoji, bit će i članaka, analiza i anketnih manipulacija. Jer, ruku na srce — da ga nema, morali bi ga izmisliti. Što bi drugo punilo portale, ako ne čovjek koji “ne smije”, ali opet uvijek nekako — smeta?
Pola milijuna ljudi je odlučilo!
I zato, neka pišu još 50 članaka dnevno. Neka anketiraju, neka traže zabrane. Neka ih boli još jače. Jer kad ti 500.000 ljudi da odgovor — sve ostalo je šum.
Pustite ih da nas plaše. Neka se guše u svojim člancima.
I naravno, bez komentara “Kakve veze ova stranica ima s tim i tim”.
Zaobiđi ako ti se ne sviđa👋🏻
