Pokazatelj koliko je središnja vlast bila dezorijentirana i neučinkovita u tim kriznim i opasnim danima kad je JNA provodila napadačke operacije na teritoriju cijele BiH, govori podatak da se Predsjedništvo SR odnosno RBiH na 65. sjednici nije usudilo nazvati JNA agresorskom vojskom, nego je od JNA “zatražena efikasna pomoć” i “uključivanje JNA u rješavanje situacije u Republici”
Autor: Ivica Šarac, Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH
U upornim nastojanjima da mijenjaju prošlost prema vlastitim željama i aktualnim političkim potrebama, pobornici transformacije višenacionalne Bosne i Hercegovine u unitarnu bosansko-bošnjačku državu ne žele se previše zamarati činjenicama iz prošlosti – ako ih već ne mogu promijeniti, jednostavno ih zaobiđu!
Brojni su suvremeni primjeri njihovih egzaltiranih, pseudopatriotskih intervencija u prošlost BiH te je doista nemoguće reagirati na sve neistine i netočnosti, pa i besmislice koje se svako malo mogu čuti ili pročitati kod pripadnika samoprozvanih “probosanskih snaga”, a koji u posljednje vrijeme, osim što intenzivno sanjaju o unitarnoj jednonacionalnoj državi u budućnosti, istodobno zdušno rade i na izmišljanju njezine prošlosti, piše Večernji list BiH.
Što se zaista dogodilo
Jedna od tema iz recentne prošlosti koju se posljednjih godina nastoji reinterpretirati u “probosanskom” duhu jest pitanje organiziranja obrane grada Mostara u vrijeme agresije JNA i srpskih snaga krajem 1991. i početkom 1992. godine. Kako je u novom “probosanskom” narativu Hrvatima strogo namijenjena uloga agresora, doista predstavlja pravi intelektualni napor pokušati povezati sve te proturječnosti i nelogičnosti u nastojanjima bosansko-bošnjačkih unitarista da Hrvatima ospore da su i oni bili žrtve agresije i da su preko svojih kriznih i općinskih stožera te oružanih formacija HVO-a organizirali obranu i pružili otpor zajedničkom agresoru u to vrijeme.
Za valjanu diskreditaciju “probosanskih” pokušaja brisanja vodeće uloge HVO-a iz procesa organizacije i provedbe obrane Mostara 1992. dostatno je samo podsjetiti na neke evidentne i evidentirane činjenice.
Pa podsjetimo da je na današnji dan prije 33 godine, na temelju naredbe tadašnjeg Republičkog štaba za civilnu zaštitu i zaključaka Predsjedništva SR BiH odnosno RBiH (donesenih 4. travnja i 10. travnja 1992.) te odluke Predsjedništva RBiH (od 27. travnja), devet članova Kriznoga stožera općine Mostar (Hrvata i Muslimana – Bošnjaka) potpisalo odluku br. 427/92, u kojoj je doslovno navedeno da se “Zaštita i obrana grada Mostara” zajedno s Općinskim stožerom Mostara i pripadnicima MUP-a “povjerava Hrvatskom vijeću obrane”.
U odluci se precizira da “Hrvatsko vijeće obrane čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda te pripadnici drugih naroda i narodnosti koji priznaju legalne organe vlasti Republike Bosne i Hercegovine i kojima iskažu svoju lojalnost”.
Ovdje valja podsjetiti i na to da je dvadesetak dana ranije na sjednici Predsjedništva (8. travnja) promijenjeno ime Socijalističke Republike BiH u Republika BiH. U odluci nadalje stoji da “Muslimani mogu formirati vlastite oružane formacije koje se stavljaju pod jedinstveno zapovjedništva HVO-a Općinski stožer Mostar”.
Uza sve turbulencije i napetosti u odnosima njihovih političkih i vojnih vodstava u to vrijeme, rezultat hrvatsko-muslimanske političke i vojne suradnje pod zapovjedništvom HVO-a pokazao se nepuna dva mjeseca poslije – kada su grad Mostar i dolina Neretve bili oslobođeni!
Ovom odlukom od 29. travnja Krizni stožer općine Mostar proglasio je ratno stanje i jasno označio JNA kao agresora, nazvavši JNA “neprijateljskom i okupatorskom formacijom”. Prisjetimo se konteksta u kojemu je donesena takva odluka.
Nakon što su ministri vanjskih poslova Europske zajednice donijeli 6. travnja u Bruxellesu zajedničku izjavu o priznanju BiH, JNA i srpske snage nastavljaju s “operativno-strategijskom napadnom operacijom” u cilju da s teritorija BiH na nekoliko pravaca napadnu i presjeku Republiku Hrvatsku te da novim osvajanjima prošire teritorij već ranije (9. siječnja) proglašene “Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”.
Podsjetimo i na činjenicu da su JNA i srpske snage u to vrijeme, dakle u travnju 1992., kontrolirali oko 70% teritorija BiH i da središnja vlast tek priznate države u tom trenutku nije funkcionirala. Jasan pokazatelj koliko je središnja vlast bila dezorijentirana i neučinkovita u tim kriznim i opasnim danima kada je JNA provodila napadačke operacije na teritoriju cijele BiH, govori podatak da se Predsjedništvo SR odnosno RBiH na 65. sjednici (od 4. do 8. travnja) nije usudilo nazvati JNA agresorskom vojskom, nego je upravo od JNA “zatražena efikasna pomoć” i “uključivanje JNA u rješavanje situacije u Republici”.
Na sjednici od 4. travnja Predsjedništvo SR BiH priznalo je svoju nemoć, ocijenivši “da u Republici, a posebno na kriznim područjima ne funkcionira legalno izabrana vlast”. Tek je na sjednici 8. travnja Predsjedništvo RBiH ipak proglasilo stanje neposredne ratne opasnosti i donesenim odlukama transformiralo Teritorijalnu obranu u vlastite oružane snage (naziv Teritorijalna obrana ostao je do 23. lipnja 1992., kada je TO preimenovan u Armiju Republike BiH i organizirane Oružane snage RBiH, tako da je i nedavno obilježavanje dana Armije BiH kronološki netočno).
Budući da u to vrijeme središnja vlast nije bila u stanju organizirati obranu i zaštititi napadnute krajeve s pretežno hrvatskim stanovništvom, učinila je to Hrvatska zajednica Herceg Bosna preko kriznih i općinskih stožera i potom (8. travnja) formiranog HVO-a. Manje je poznat podatak da je čelništvo HZ HB prije formiranja HVO-a predložilo državnom vodstvu da se formira Hrvatsko-muslimansko vijeće obrane ili Muslimansko-hrvatsko vijeće obrane, na što u Sarajevu nisu reagirali.
Potom je vodstvo HZ HB sredinom travnja poslalo prijedlog za uspostavu zajedničkog zapovjedništva za obranu BiH, ali ni na to nije bilo odgovora. Pritisnuti sve težom situacijom na terenu i svjesni ovisnosti o suradnji s hrvatskom stranom (organizacija obrane, zbrinjavanje izbjeglica, nabava naoružanja), Predsjedništvo RBiH će tek početkom kolovoza 1992. priznati HVO-u status dijela Oružanih snaga RBiH.
Odluka putem radija
Istoga dana kada je donesena odluka, 29. travnja u 18 sati dr. Ismet Hadžiosmanović, član Kriznoga stožera općine Mostar i prvi čovjek Regionalnog odbora Stranke demokratske akcije, obrazložio je odluku građanima na Radiju Mostar ovim riječima:
“Ova odluka je odraz trenutne političke i prije svega vojne situacije u gradu Mostaru. Mi se moramo suočiti sa istinom da smo napadnuti, da napadač čini sve da uništi ovaj grad, da uništi naše zajedništvo, da učini od grada avetinjski grad. I u takvim okolnostima bilo je neminovno donijeti takvu Odluku.
Sa političkog aspekta ona je u kontinuitetu svih donešenih odluka ovih dana od strane Predsjedništva i Vlade BiH i ona je u pravnom smislu osnovna potpora koja se koristi upravo iz tih dokumenata. Prema tome nema nikakvih političkih manipulacija i zloupotrebe Odluke u bilo kakvom drugom smislu, već predstavlja na određen način kontinuitet stvaranja istinski nove pravne države, novih političkih odnosa i novog života na ovim prostorima.
Što se tiče vojnog aspekta ona ima svoje utemeljenje u jednoj neminovnoj činjenici da je hrvatski narod bio svjestan da će jednoga dana morati da dođe ovo do čega se došlo. Muslimani i većina građana Mostara nisu uopšte imali predodžbu da će ova sudbina zadesiti naš grad. To je istina, ona je bolna, ona je teška, ona razara dušu svakog čestitog našeg građanina i razlog je toga što su mnogi Mostarci upravo bježeći od suočenja sa istinom napustili ovaj grad. U njemu su istinski ostali oni koji žele, koji hoće i koji mogu da ga brane.
To su branioci Mostara kojeg predstavljaju čestiti sinovi i očevi hrvatskog i muslimanskog i ostalih naroda kojima je u duši stalo do ovoga grada. Prema tome, o formalno-pravnim aspektima komandovanja i ostalog smatram da će se to u definitivnom političkom raspletu bosansko-hercegovačke krize i to utemeljenje riješiti. Mi nijednog trenutka nismo opterećeni s tim, bitno je zbiti redove, sačuvati ovo što je ostalo od našeg grada, sačuvati dušu, vratiti mu dostojanstvo, dokazati svima da to možemo, hoćemo i da to moramo.
To zahtijeva velika odricanja i s punim pravom poručujem našoj braći i sestrama da se s tog aspekta ne trebaju ni jednog trenutka razmišljati. Mi smo na pravo putu opredjeljenja i ono nema nikakav drugi efekat već da zajednički se oslobodimo od okupatora i tiranina koji čini ovaj grad sablasnim i prema tome morate vjerovati i Kriznom štabu i odlukama koje slijede… Mi (Muslimani – Bošnjaci, nap. I. Š.) tek sada počinjemo stvarati svoje oružane snage. Strana koja je najagresivnija, koja je proglašena u krajnjoj liniji političkim i vojnim agresorom, tj. SDS (Srpska demokratska stranka, nap. I. Š.), ona po svaku cijenu želi zadržati postojeći dio JNA i dio svojih oružanih formacija koje se podvode pod pojmom TO.
Upravo, pošto su i jedna i druga vojna formacija na ovim prostorima učinile zločinačka djela, učinili sve da ovaj grad sravne sa zemljom, sam taj pojam je sa pravom kod određenih ljudi stvorio nedoumice, jedno nepovjerenje, nešto što podsjeća na zločin. (…) Mislim da je ovo proizvod upravo stanja u kom se Mostar našao. To je grad koji je sa strateškog i vojnog aspekta u najtežoj, najgoroj vojnoj poziciji.
On je dnevno izložen velikim razaranjima, posebno artiljerijskim i nas je htjeli ne htjeli nužda natjerala na ovakav postupak. On je proizvod napada agresora na ovaj grad. Prema tome, mi smo to htjeli i morali i da smo to bogdo i ranije uradili vjerojatno bi tada daleko bolje stajali i sa odbranom, manje bi imali žrtava i materijalnih razaranja i znali bi na koncu konca protiv koga se borimo, ko je okupator i ko je došao ovdje da razori ovaj grad. Uostalom, to ima u dokumentima, a istorija će reći o svemu tome svoju sudbinu.”
Da, “istorija” je doista sačuvala dokumente u kojima je zabilježeno što se doista dogodilo u Mostaru i s Mostarom 1992. godine, kao što je sačuvala i žalostan podatak da će isti dr. Hadžiosmanović, koji je s nekolicinom istaknutih Muslimana (Bošnjaka) u to vrijeme razumijevao važnost hrvatsko-muslimanske (bošnjačke) suradnje u zajedničkoj obrani protiv agresora, nekoliko mjeseci poslije biti smijenjen s dužnosti predsjednika Regionalnog odbora Stranke demokratske akcije, a u bosansko-bošnjačkim unitarističkim krugovima biti proglašen “izdajnikom”.
