OSTALA JE DUŠA U RAVNICI
Otiš’o sam po prašnjavom putu,
ostavio atar, konje vrane,
mislio sam, negdje u tuđini,
da će ljepše jutro da mi svane.
Ostala je duša u ravnici,
tamo negdje, među klasjem žita,
dal mi srce jeca i dal pati,
u tuđini niko me ne pita.
Vidim i sad svoju staru majku,
kako s ćaćom ispred kuće stoje,
oprostiti ja ne mogu sebi,
što ostavi uplakane roditelje svoje.
Slavonijo ti si moja rana,
što me peče i što jako boli,
i što pođo put u nepoznato,
što napusti, sve što srce voli.
Katarina Zovko Ištuk
Mostar 30. kolovoza. 2024.
Ostala je duša u ravnici: Slavonijo ti si moja rana što me peče i što jako boli
Prethodni članak
Sljedeći članak