Čovjekov je život krug koji počinje rođenjem i završava odlaskom u vječnost. Veličinu tog kruga ne opredjeljuje broj godina koliko je živio, nego učinak što je društvu, državi, ljudima ostavio iza sebe i što će budući naraštaji analizirati i konačno sebi određivati smjerove djelovanja. Njegov je krug veoma velik, sadržajno bogat, slojevit, pa će ljudi i vrijeme sve više pokušavati odgonetnuti poruke koje je ostavio jer tek mu sada predstoji budućnost.
Upoznali smo se na Pravnome fakultetu u Sarajevu 60-ih godina prošloga stoljeća, on kao nešto stariji ugledni kolega. Poslije smo se često viđali u hodnicima sudnica, on kao mladi odvjetnik, a ja kao zastupnik moje profesionalne velike tvrtke Šipad. Uvijek je poslije rasprava dolazila ugodna prijateljska kavica. Nakon posljednjeg rata, nakon što sam se profesionalno zaposlio u Mostaru, nastavili smo razgovore i prijateljevanje na bezbroj gotovo svakotjednih kava, a i surađujući na nekim od zajedničkih kulturoloških projekata. Razumjeli smo se kao i uvijek i mijenjali mišljenja o svakodnevici i suštinskim pitanjima čovječanstva, raspravama o književnosti, slikarstvu, glazbi i nezaobilaznom položaju Hrvata u novoj državi, u kojoj im ni danas ne cvjetaju ruže. Uvijek je zaključak bio da nas malo tko razumije, susjedi također, sunarodnjaci u Republici Hrvatskoj prejednostavno gledaju na naše probleme, a međunarodni pogotovo, jer ne znaju ni prednosti ni mane tako izvjesno postavljenog života na malo prostora gdje tri civilizacijska kruga zapadnoeuropske uljudbe, bogatstvo i jednostavnost islama i ortodoksija pravoslavaca Srba čine situaciju još složenijom.
Uvijek smo se pitali što je njegova i moja misija i kako bez bilo kakvih poluga vlasti i financija možemo nešto učiniti na boljitku za državu BiH, regiju i, konačno, Europu. Uvijek nam je ostala kao jedina mogućnost kultura i javna riječ, ne provokativna, ne teška, nužno argumentirana, garnirana uvijek prilozima iz glazbe, likovnjaštva, književne riječi i dr. Ustrajno na ovim premisama on se tijekom svog života, s istinskom profesionalnošću, bavio odvjetništvom, književnošću, društveno korisnim radom, uvijek kao Hrvat jasno prepoznatljivih crta.
Odvjetništvo
Kao vježbenik radio je u odvjetničkom uredu daleko poznatog Ive Čizmića, koji je već odavno u vječnosti i uvijek su ga zvali principal, što je časna funkcija u ovoj struci. Nakon položenog odvjetničkog ispita osamostaljuje se i formira vlastiti ured te se nastavlja baviti ovim poslom prema vlastitoj viziji prava i pravde. Mogao je kao odvjetnik birati sudačku ili tužiteljsku dužnost bilo gdje jer u to doba samo je postojao jedan pravni fakultet u Sarajevu u čitavoj BiH, s kojega je godišnje izlazilo 30-40 diplomiranih pravnika u cijeloj državi. Opredijelio se za odvjetništvo kao potpuno i jedino slobodno intelektualno zanimanje koje je država dopustila da se može otvoriti u privatnom sektoru. Sva ostala zanimanja, pa čak i liječnička, nisu mogla dobiti dozvolu za rad. Dobro teorijski i pravno potkovan, iznimno interdisciplinarno obrazovan, znao je što je država, a što pravo i kako funkcionira taj sustav te se upustio ukoštac da u tom zatvorenom sustavu brani ostatke sloboda, da politički delikti nisu nužan kriminal već slobode, da se pravim kriminalcima ne dodaju nepotrebne neuobičajene kazne zbog osobne netrpeljivosti ili zbog grijeha optuženikovih predaka. Trebalo je hrabrosti pa sve to upakirati u pravne onodobne forme jer svemoćna je partija imala načina takvu odvjetniku oduzeti licenciju i lišiti ga mogućnosti rada i čak mogućnosti zapošljavanja u druge javne tvrtke i administracije. Iz tog će razdoblja ostati obrane mnogih čestitih gospodarstvenika, javnih djelatnika i intelektualaca poput Jole Muse, direktora giganta Aluminijskog kombinata. Bezbroj poznatih i nepoznatih obrana ostat će u njegovoj memoriji, a neke od njih će poslije opisati u svojim dramama i knjigama, među kojima ističem knjigu “Poštovani suci, zašto”. Nastavio je i u ovoj državi braniti one na koje država snagom siline vlasti i opresije juriša poput čuvenog predmeta Edina Garaplije kojeg će čak, s kolegom iz Tuzle, braniti pro bono. Znamo da borba za slobodu, kao najveći zahtjev humanosti, podrazumijeva, prije svega, borbu protiv zlouporabe države koju čine njezini moćnici. Rastao mu je ugled među kolegama koji su ga izabrali u svim odvjetničkim komorama država bivše Jugoslavije dodjeljujući mu najveća priznanja i povelje časti.
Kao istaknutome intelektualcu koji je sudjelovao u sudbinama i malih i velikih ljudi, rano mu se pojavila želja da ostavi pisani trag o njima te svoje misli o njihovu pravu. Napisao je mnoštvo knjiga, radiodrama, a za neke je dobio i književne nagrade. U njima je pregršt originalnih misli, varijacija o temi pravde i života. Kod književnog pristupa djelu često je dio ideje preuzimao od vječito enigmatično mudrog Ive Andrića, čijim je mislima uvijek počinjala svaka od kolumni pisanih četvrtkom u ovom listu kao poseban književni esej. Andrićeve su misli bile samo fundament na koji se naslanja čitav niz potpuno novih originalnih autorovih misli iz današnjeg društvenog svjetskog i domaćeg postulata. Uvijek su se te kolumne mogle čitati na više načina, a razumjeti onako kako čitatelj ima svoju predodžbu. U ovaj je vid pisanja uveo potpuno drugačiji književno-teorijski pristup – kolumnu kao suvremeni esej. I javno u tisku i osobno, uz kavu, više sam mu puta predlagao da jednom već uhodani odvjetnički posao, u čije se finese razumije tek mali broj dobro stručnih pravnika, zamijeni isključivo književnim pozivom jer sam znao da je vremešan kao i svi ljudi, a da će trajniji trag ostaviti u književnosti. Tako je učinio već afirmirani pisac regionalnog, pa i europskog ranga Josip Mlakić, posvećujući se književnosti umjesto strojarstvu, kojim se profesionalno donedavno bavio.
Društveni život
Znao je da posjeduje, uz ostalo, dobre društveno-menadžerske sposobnosti te da zacrtanu životnu misiju može plasirati i u širem kontekstu, osobno opredjeljujući temeljne smjerove djelovanja. Već je stekao reputaciju glasovitog odvjetnika, književnika, ostvario osobne kontakte s nevjerojatnim brojem kulturnjaka domaćeg i svjetskog glasa te procijenio da na javnom prostoru može djelovati brže i svestranije kroz društvenu organizaciju, pa je kroz Maticu hrvatsku, čiji je bio član od 1970. godine, zajedno s drugima, obnovio Maticu hrvatsku u Mostaru. Oni su ovaj posao počeli kao u ilirskom pokretu – kroz kulturna događanja koja daju mogućnost slobode prigušenom hrvatskom identitetu. Matica hrvatska raste i pokreće veliki kulturološki projekt Uskrs s Maticom pa potom Mostarsko proljeće. Zahvaljujući nevjerojatnom ugledu u Mostar dovodi najveća kazališta Sarajeva, Zagreba, Dubrovnika, Beograda, Banje Luke, glazbene ansamble, velike glazbenike… Mostarsko proljeće postaje ne samo najveća kulturna manifestacija u BiH već i regionalna, pa i europska, i upisuje se u registar europskih sličnih kulturoloških događaja. Tijekom 16 godina, koliko mu traju mandati predsjednika, organizira više stotina kulturnih priredbi i događanja. Nevjerojatno! Umjetnički je ravnatelj ukupne manifestacije Vjekoslav Šutej, jedan od svjetskih dirigentskih velikana stoljeća. On dolazi u Mostar, dirigira i ravna ukupnim umjetničkim programima, sve na temelju prijateljstva s Josipom i sve pro bono, a u isto ga vrijeme grad Tokio u Japanu čeka tri godine za jedan koncert s otvorenom stavkom na bankovnom računu – da sam popuni cijenu koju želi. Stižu donacije velikog biznismena naših krajeva u Dubrovniku i Americi – Ćirila Ćire Zovke, čija vrijednost imovine prelazi više milijardi dolara.
Nikada i nitko neće moći u Mostar pozvati, a da je siguran da će doći toliki broj svjetski poznatih imena iz područja kulture.
On se osjeća, prije svega, Mostarcem; svi su Mostarci njegovi prijatelji i ostao je s njima u vezi i u ognju prošloga rata jer je siguran da oni, kao ni on, nisu njegovi počinitelji, pa će trajati prijateljstvo s Duškom Bajevićem, Ivicom Ćurkovićem, Vahidom Halilhodžićem, Dragom Marićem, Vladom Puljićem, Predragom Matvejevićem i još desecima njih koji pripadaju svjetskom univerzumu ljudske humanosti u koju je ugrađen i vlastiti identitet. Mnogima se to nije sviđalo, no nije smatrao da treba s njima raspravljati; znao je da su takva vremena samo trenutak u povijesti.
On s drugima utemeljuje Hrvatsku akademiju za znanost i umjetnost BiH i stvara pretpostavke da ona postane pravi laboratorij uma i umjetnosti i biva njezin prvi tajnik, a potom predsjednik Skupštine i izdiže akademizam kao matricu poimanja u rang velikih akademija. Na njegov i predsjednikov poziv pristaju biti počasni članovi: akademik Davorin Rudolf iz Splita, veliki Luko Paljetak iz Dubrovnika, prvi rezidencijalni kardinal u povijesti BiH Vinko Puljić. Akademija postiže sve prepoznatljivije rezultate. Snažno podupire Hrvatski leksikografski institut BiH, lobira i bori se za donacije kao ustanova koja sintetski, u svojim knjiškim izdanjima, ostavlja trag prinosa Hrvata državotvornom prostoru kojim obaseže BiH.
Nikada nije svoje hrvatstvo isticao kao nešto što bi bacalo sjenu na druge, a više bi ustanova Hrvata u BiH danas bilo manje poznato i priznato da nije u njih udahnuo ono što Hrvati u sebi nose, a što prepoznajemo kao čast, ugled, poštovanje i najveći stupanj tolerancije. Svi u BiH i diljem zajedničke države to su u njemu prepoznali pa su ga primili u Akademiju nauka i umjetnosti Republike Srpske i dobio je Povelju počasnog građanina Sarajeva, koju dodjeljuje njegova Skupština.
Ugledati se na njega – bilo je lijepo, družiti se s njim – bilo je ugodno, a biti mu prijatelj – čast.
Njegovo vrijeme dolazi, i sada ga vidim gdje u vječnim prostranstvima sjedi za istim stolom s Ljudevitom Gajem, Markom Marulićem, Ivom Andrićem, Didakom Buntićem, Predragom Matvejevićem, Vjekoslavom Šutejem, Virgilijem Nevjestićem, Gabrijelom Jurkićem, svima zabrinutima što će se dogoditi s ovom malom skupinom Hrvata koji se u ova burna vremena još bore da im se prizna da su subjekt u ovoj zemlji, koja je oduvijek bila njihova, kao i drugih koji žive tu, s njima.
Večernji list
