U povijesti muškog roda nevjerojatna je gomila glupih upada pripadnicama ljepšeg spola.
Premda su razlozi upada ovaj put bili posve drugačiji, svoj obol definitivno je nedavno tome dao i autor ovih redaka. Usred ludila od atmosfere koju su po kiši hrvatski navijači napravili pred odlučujući susret s Rusijom na bučnoj splitskoj Rivi, upad zgodnoj plavokosoj navijačici koja je bila gotovo u epicentru svih zbivanja izgledao je nešto otprilike ovako.
– Skužaj, jesi li ti možda na prošloj utakmici reprezentacije na Poljudu sa Slovenijom udarala po bubnju u prvom redu istoka?
Smiješak na drugoj strani govorio je umjesto riječi. Upad je upalio. Dalje je sve išlo glatko. Još jednom se pokazalo kako iskrenost najbolje pali. Pogotovo u kombinaciji s upornošću. Zašto upornost? Više od dva mjeseca prošlo je otkad je zamjenik glavnog urednika Ivo Bonković po efektnoj fotografiji sa susreta protiv Slovenije sugerirao kako bi s dotičnom valjalo napraviti razgovor. Međutim, kako naći iglu u plastu sijena, čitaj jednu od 16237 osoba koje su tada bile na Poljudu. Otišlo je to vrlo brzo u onu kategoriju „napravit ćemo”. Dok novinarsko oko nije proradilo na Rivi uoči iduće utakmice reprezentacije na Poljudu.
Poslije upoznavanja uslijedilo je i protupitanje u nevjerici.
Iz Tomislavgrada u Split
– Kako ste me uopće prepoznali? Nemam ni bubanj.
Vrlo brzo se bubanj vratio na pravo mjesto. A i naša sugovornica s njim na svoje mjesto. Prije nego što je zauzela ponovno poziciju u prvom redu istoka Poljuda protiv Rusije, bila je među predvodnicima velikog kortea kojim su navijači po pljusku došli s Rive na stadion, organiziranog zbog 30. obljetnice sjećanja na žrtvu Vukovara. I naravno, udarala je ritam.
Djevojka s fotografije zove se Kristina Renić (28), a predstavit će vam se – sama.
– U Splitu živim već desetak godina, tu sam došla u početku zbog studija, ali ponosna sam Hercegovka, iz Tomislavgrada – priča nam Kristina.
Naravno, kad god nekoga tražiš, uvijek ti je nekako ispred nosa. Pa tako i Kristina u Splitu.
– Obična sam cura. Bavim se digitalnim marketingom. Hobija imam mali milijun, od statiranja u reklamama, modellinga, vrtlarenja koje mi je odmor za glavu… – skromno će Kristina s kojom smo u međuvremenu prešli na ti.
Čekaj, čekaj, stani malo. Kad stigneš sve to, uz posao i statiranje, modelling…?
– Povremeno te stvari radim, odlučim hoću li nešto prihvatiti ili ne. Za ono što želiš nađeš vrijeme. Tko hoće nađe način, tko neće nađe izliku.
image
Odlično. Sad ti nama kaži kako si našla put do bubnjeva?
– Ha, ha… Bilo je to na onoj predzadnjoj utakmici reprezentacije na Poljudu, u rujnu protiv Slovenije. Otvorenog sam tipa, volim društvo, ljude. Prijatelj mi je tu bubnjao, a ja sam rekla da ću pomoći s rezervnim bubnjem. Pomislila sam da je bolje što nas je više. A i inače sam od njenog osnutka u udruzi navijača „Mi Hrvati”.
Kada sam počela bubnjati samo sam rekla: „Bubanj je sad moj!”. Ne vraćam ga više. Počela sam s bubnjem, s bubnjem ću i završiti. Bubnjat ću dokle god mogu.
Znači ljubav na prvi pogled. Jesi se već uhvatila ruku u bubnjanju?
– Ide mi, nije nikakav problem, ali dosta toga se udara po sluhu. Svirala sam prije klavir, ali nije za ovo neophodno nikakvo glazbeno predznanje. Uhvatila sam ritam gledajući kolege kako bubnjaju.
Samo malo, s klavira si prešla na navijački bubanj?
– A kad ne mogu klavir unijet’ na stadion! Ha, ha.
Što ti tvoji kažu na bubnjanje?
– Kada sam općenito ušla u nekakav svijet navijanja, reprezentativni, a sedam godina stariji brat Petar, koji ide na skoro sve utakmice reprezentacije, me u taj svijet uveo, otac i mater su samo rekli: “Daj šta si sad i nju počeo “vucarat” sa sobom? Di ćeš i ti sad u to?”. Ali odmah su to i prihvatili. To je ljubav.
Kad si na stadionu, kad navijaš, to ti uđe u krv. To je neopisivo. Sad kao i svaki roditelji samo kažu: “Pamet u glavu!”
Koliko sada onda već imaš navijačkog staža u praćenju reprezentacije?
– Ne previše, pogotovo što su u zadnje vrijeme brojna ograničenja zbog Covida-19.
Pamtiš li posebno neke utakmice?
– Pamtim onu u Cardiffu 2019. godine. Dvadeset minuta smo u komadu pjevali „Poljubi zemlju…”.
Koja ti je najdraža utakmica reprezentacije?
– Prva u Splitu na kojoj sam bila, Hrvatska – Mađarska. To je bilo još bez bubnja, bila sam tada s bratom na vrhu tribine. Tada smo se rekli spustiti niže. To je bila ljubav na prvi pogled. Od tada mi je navijanje u krvi.
Sigurno ova utakmica s Rusijom ima također posebno mjesto u tvom srcu? I zbog kortea, drame, navijanja, kiše…?
– I nebo je plakalo za Vukovar. Navijanje je bilo turbo, velika je bila nervoza na stadionu dok nije pao gol. U jednom trenutku iznad semafora, iznad Marjana, je simbolično izašlo sunce.
Bubnja i jedan bračni par
U korteu si isto bila u prvim redovima?
– Prvo su išli navijači koji su držali veliki transparent “Vukovar”, a mi bubnjari smo bili odmah iza njih.
Mi bubnjari?
– Ima nas više, moj frend Slaven, bračni par Boris i Željka. Mi smo bili ajmo tako reć’ prvi sastav ha, ha.
I kako ste svoj posao odradili?
– Jedan bubanj je kolegama stradao na susretu protiv Rusije od bubnjanja. Bilo je genijalno. Čim je pukao bubanj zna se da je navijanje bilo iz srca. Poslije utakmice smo nastavili slaviti na Rivi.
Rekla nam je Kristina da dok bubnja pola utakmice uopće ne vidi.
– Kada smo se doma vratili nakon utakmice sa Slovenijom brat i ja smo cijelu utakmicu gledali od početka da bismo vidjeli što se događalo na terenu. Dođeš doma sa stadiona pa se pitaš: „Čekaj, tko je ono dao gol?”
A posla ima za navijače i mimo bubnjanja, i prije utakmice.
– Postavljamo prije susreta transparente na stadion, dan prije smo postavljali i koreografiju. U tome sam koliko god mogu biti.
Kako ste uopće u udruzi „Mi Hrvati” organizirani oko tih zaduženja?
– U grupama smo na WhatsAppu. Organizacija je stvarno odlična.
I bubnjarica! Žali što nije bila na SP-u u Rusiji, kao i na ovoljetnom Euru.
– Brat je bio u Rusiji, baš mi je krivo što nisam mogla i ja otići. Odlazak na Euro mi je propao zbog pandemije. Već smo kupili karte za dvije utakmice grupne faze pa smo ih morali vratiti. Kad gledam utakmice Hrvatske uvijek sam baš nervozna, živčana. Poslije svake utakmice moram na ispovijed ha, ha.
Ideš li onda na Svjetsko prvenstvo u Katar?
– Ako Bog da. Voljela bih. Razmišljamo već o tome, pripreme su počele.
Katar je mala država, sve će biti lakše, blizu?
– Hoće. Blizu iz prvog reda! – poručila je Kristina.
I s bubnjem! – naša je zadnja.
Za Hajduk navijam zbog grafita u mom selu
Reprezentaciju smo apsolvirali, ali kako stojiš što se tiče klupske orijentacije?
– Navijam za Hajduk, ali iskreno i ne idem baš na utakmice. Žene ipak manje vole nogomet, nemam nekog pravog društva za odlazak na stadion. Voljela bih, recimo, otići na utakmicu Hajduka i Dinama.
Potom nam je otkrila zanimljivu priču kako je zavoljela Hajduk.
– Moji otac i majka su više navijači Dinama. U nas u Renićima, selu 28 kilometara od Tomislavgrada, odakle su moji porijeklom, na cesti na ulazu u selo je velikim slovima pisalo Hajduk.
Obožavam svoje malo selo, a taj se natpis nekako ugravirao u mene. Tako je krenulo Hajduk, Hajduk, i tako je to kod mene i ostalo.
Modrić je najbolji, a Gvardiol najzgodniji
Najdraži hrvatski reprezentativac?
– Najdraži i najbolji je jedan i jedini Luka Modrić. Može svima biti uzor. Kada se vidi kako se netko baš trudi uz talent koji ima, zbog toga što je ostao u reprezentaciji. Od onih igrača prije Mandžo mi je baš drag – otkrila nam je Kristina.
A najzgodniji? Prije je sve bilo lakše, u 99 posto slučajeva odgovor je bio Ćorluka. A sada?
– Gvardiol, zgodan je i markantan, djeluje skromno. I Petković je zgodan – rekla je Kristina. Očito je mladi Gvardiol pravi nasljednik Ćorluke po svim kriterijima, ne samo na stoperskoj poziciji u reprezentaciji.
Moja Hercegovina? Treba je ponoviti!
Nevjerojatna i potpuno nepotrebna polemika nakon susreta s Rusijom povukla se po medijima, društvenim mrežama, vezano za pjevanje i puštanje pjesme “Moja Hercegovina” na Poljudu. O nečemu što ne bi trebalo uopće biti sporno.
– Meni je drago što je bila i ta pjesma. Kada ljudima nešto ne paše, onda će tražiti i dlaku u jajetu. Ne vidim tu ništa loše, dapače, trebalo bi je ponoviti. Ne smetaju nikome uspješni Hercegovci kao što su Mate Rimac, Zlatko Dalić…
Nerijetko se kaže da mnogo navijača reprezentacije dolazi iz Hercegovine. Može li se reći da Hrvati iz Hercegovine, baš zato što žive u drugoj, susjednoj državi, kao i oni koji su negdje otišli trbuhom za kruhom, općenito nekako još i više cijene reprezentaciju Hrvatske od nas u Hrvatskoj?
– Rekla bih da čak možda i jest tako. Pogledajmo samo transparente, odakle su ljudi došli na utakmice.
