Čitanja: Ez 18, 21-28; Ps 130, 1-8; Mt 5, 20-26
Ako netko kaže da nisu važne riječi, nego djela, lako ćemo to prihvatiti. Naravno, važno je da čovjek dobro čini, a ne samo da o njemu govori. Međutim, jesu li riječi stvarno nevažne? Prisjetimo se. U nekim posebnim trenucima našega života kako su nam samo dragocjene bile riječi prijatelja i dragih osoba. U teškim trenucima samo jedna topla riječ može unijeti toliko mira u ljudsko srce. I to nam ostaje duboko urezano u srcu. Tako se sjećamo riječi naših roditelja, našim bliskih prijatelja koje su nas u teškim trenucima hrabrile, dizale i davale nam novu snagu. To su, naime, riječi koje proizlaze iz srca iza kojih, znamo to, slijede i djela ako je to potrebno. To se ne zaboravlja.
Evo, na primjer, kako bih ja mogao zaboraviti nekoliko riječi koje mi je telefonom izrekao moj prijatelj, svećenik Nijemac? Koncem 1991. nazvao sam ga i rekao da bi trebalo primiti i zbrinuti petero izbjeglica, jer se doista radi o životu i smrti. Rekao je da nema problema i da ih samo dovedem. Iza tih riječi slijedila su djela. Boravili su u njegovoj kući preko dva mjeseca. Tko bi mogao zaboraviti te riječi i djela koja su nakon njih slijedila?
Nažalost, postoje i druge i drugačije riječi. Kako samo u posebno osjetljivim prigodama može zaboljeti tvrda, opora ili podrugljiva riječ, pa bila ona izrečena nepromišljeno. Jezik može posjeći jače od mača, veli stara poslovica. Eto zašto onda Isus u današnjem evanđelju strogo govori upravo o riječima. Veli: “Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.”
Isus hoće reći da se zla riječ može usporediti s ubojstvom, odnosno da uvredljiva riječ u određenoj mjeri čovjeka ubija. Uopće nije nevažno što, kada i kako govorimo. Zato, u ovoj korizmi smatramo potrebnim imati na umu nekoliko stvari.
Prvo, potrebno je razmisliti prije nego što kažemo ili napišemo nešto oštro. Redovito se zbog toga kasnije kajemo. Na primjer, neki sam dan malo oštrijim načinom napisao jedno pismo putem elektroničke pošte vezano uz neka dugovanja koja se nisu mene ticala. Ispostavilo se da je u pitanju bio nesporazum, a meni je zbog onakvog pisma ostala gorčina u ustima. Potrebno je razmisliti, prije nego što nešto oporo kažemo ili napišemo.
Drugo. Nismo suci. Bog je jedini sudac. Pa ako i trebamo nekoga ukoriti kao roditelj, kao pretpostavljeni, kao onaj koji traži svoja prava, to možemo učiniti istina odlučno, ali u isto vrijeme blago i s osjećajem poštovanja prema onome kome se obraćamo.
Treće i najvažnije. Trebamo se truditi govoriti što više dobrih riječi. Evo, na primjer, danas pohvalite svoje dijete. Recite lijepu riječ svome bračnom drugu, svojim roditeljima. Srdačnim se riječima danas obratite susjedu, kolegi na poslu. Nasmiješite se prodavačici ili prolazniku koji vas je nehotice gurnuo u tramvaju. Neka vam dobra i blaga riječ izlazi iz dobra i plemenita srca.
