Prenosimo iskustvo navijača Aston Ville nakon gostovanja u Mostaru kod HŠK Zrinjski. Pete Hitchman je na svojoj stranici ovako sve objasnio:
“Ovo je duša nogometa”, kaže moj prijatelj Blaško, dok pijemo u pubu samo nekoliko metara od vrata Stadiona pod Bijelim Brijegom, doma HŠK Zrinjski Mostar.
Upravo smo gledali kako je Zrinjski remizirao 1-1 protiv moje momčadi Aston Ville u Europskoj konferencijskoj ligi – jedan od najvećih rezultata u povijesti kluba. Navijači u Mostaru (i još dosta onih koji su doputovali iz Splita) na ulici slave.
Unutar stadiona gledao sam jednog čovjeka kako se u nevjerici skljokao u sjedalu, s rukama na glavi, kada je Matija Malekinušić izjednačio u 87. minuti.
Zrinjski nije mali klub na domaćem terenu. Bili su prvaci rekordnih osam puta od 2000. godine, kada je Premijer liga Bosne i Hercegovine po prvi put uključivala momčadi iz dijelova zemlje pod bošnjačkom i hrvatskom vlašću.
Godine 2004. vodio ih je mladi Luka Modrić, na posudbi iz zagrebačkog Dinama – murali u blizini stadiona i potpisani dresovi u baru pokazuju koliko ga još uvijek poštuju navijači Zrinjskog iz Mostara.
No, unatoč njihovom domaćem pedigreu, ovi ljudi nisu izgubili razliku u kvaliteti – iu proračunu – u usporedbi s engleskom Premier ligom.
Šala među navijačima Zrinjskog prije utakmice bila je da su u elitnoj skupini klubova koji su ove sezone izgubili ‘samo’ 1-0 od Ville – dijeleći tu čast s Chelseajem, Man Cityjem i Arsenalom. “Ovo je naša Liga prvaka”, kažu za Europsku konferencijsku ligu.
Ovo je prvi put da je klub iz Bosne i Hercegovine prošao grupnu fazu nekog europskog natjecanja.
Bio sam u Mostaru kao gost četvorici navijača Zrinjskog – Blašku, Igoru, Danijelu i Maru. Slučajno smo se sreli u pubu u Birminghamu kad su putovali u Englesku na prvu utakmicu i proveli smo poslijepodne razgovarajući o nogometu, putovanjima, geopolitici i još mnogo toga prije nego što smo svi otišli u Villa Park.
Sada, dva mjeseca kasnije, pridružio sam im se na glavnoj tribini i zauvijek ću im biti zahvalan na nogometnom iskustvu koje ni Villini milijuni ne mogu kupiti.
Ta duša nogometa je posvuda.
To je u stihovima pjesama koje su se s ponosom orile na glavnoj tribini – jedna se prevodi kao ‘večeras igramo protiv Aston Ville, to je san i želim da ovaj san traje zauvijek’.
To je u prepoznatljivim kamenim zidovima i ručno oslikanim znakovima starog, kompaktnog stadiona. Kontrast s UEFA-inim uglađenim brendom Konferencijske lige je očigledan.
To je i u očima trenera Zrinjskog kada uđe u pub manje od sat vremena nakon što je utakmica završila. “Postupaju li s tobom dobro?” upitao me, nakon što su me navijači izdvojili iz gomile da ga upoznam.
Ovo se činilo kao vraćanje na igru koju je engleska profesionalna igra ostavila iza sebe prije mnogo godina. Igra o kojoj moj tata još uvijek priča. Gdje su igrači dostupni obožavateljima, bez statusa superzvijezde. Gdje su klub i njegovi navijači povezani unutar lokalne zajednice, a ne jure prihode od globalnih tržišta.
Iz Mostara sam otišao sa uspomenama za cijeli život i novom drugom momčadi. Možda se pretvaram u svog oca, ali nije slučajnost da sam također otišao s novim apetitom za izvan ligašku utakmicu u Engleskoj.
Tekst i foto: Pete Hitchman
