Dragi tata evo opet ti pišem pismo. Dragi moj tatice ti znaš da ti pišem kada sam tužna, a ovih dana sam tužna više nego ikada. Tužna je i mama, i s pravom se pita što nam se to događa. Posebno me potreslo jučerašnjo pismo branitelja iz Hercegovine. Povod tog pisma su zatvorene granice Hrvatske za Hrvate iz BiH. “Dok smo mi jučer odavali počast našim poginulim suborcima i slavili oslobođenje Mostara i Hercegovine od agresora, naša draga Hrvatska otvorila je svoje granice građanima Srbije. Nama koji smo ginuli za Hrvatsku i čiji smo državljani granice su i dalje zatvorene, odnosno dozvoljeno nam je da dođemo na 12 sati u svoju državu”.
Dragi tatice vjerojatno ti ništa nije jasno. Iskreno nije ni meni. Ovo što se sada događa u tvojoj i našoj Hrvatskoj nismo mogli ni sanjati u najcrnjim snovima. Nakon svega što su naši ljudi iz Hercegovine dali za SLOBODU, vraća im se zatvaranjem granica i zabranama. Dragi moj tatice tako oni protiv kojih si ratovao mogu slobodno u Hrvatsku, a tvoji suborci, braća po oružju i naši Hercegovci trebaju potvrde i testove. Niko se danas ne pita što bi se dogodilio da su Hercegovci nakon 12 sati pustili tenkove na Pologu ili da su nakon 12 sati povukli s Kupresa. Da je tako bilo danas ne bi ni bilo Hrvatske.
Tužna sam, ali se dragi moj tata nadam da ovo neće vječno biti ovako. Ima u nama još prkosa i ponosa, i probudit će se opet naša Hrvatska koja će biti majka svim Hrvatima. Gledam jutros koliko je Hercegovaca na ulicama Kopenhagena. Otišli ljudi bodriti Hrvatsku, nikakve zabrane i potvrde ih u tome ne mogu spriječiti. Dragi tata naša država za koju si život dao je danas u Kopenhagenu. Danas na ulicama glavnog grada Danske tisuće srca kuca za nju našu Hrvatsku. Ljubav prema njoj našoj voljenoj jača je od svih zabrana, i što nas više volimo je jače.
Dragi tata toliko od mene. Voli te tvoje zlato.
