KAKO svakog dana do nas dolaze vijesti da se u laboratorijima širom svijeta radi na potencijalnim novim cjepivima i testovima za covid-19, optimisti među nama počeli su tražiti znakove da bismo mogli slijediti Novi Zeland i Australiju i ići prema ublažavanju ograničenja u Europi i SAD-u. Na sve strane može se čuti izraz „izlazna strategija“. U Velikoj Britaniji manjak je vladine komunikacije oko njene „izlazne strategije“ potaknuo kritike vlade u sjeni, iako su znanstvenici upozorili da bi bez „dobrih opcija“ objava izlazne strategije mogla biti rizična, piše BBC.
Većina rasprave oko toga kako početi ukidati ograničenja kreće se oko potrebe za testovima na protutijela. Budemo li znali tko je bio zaražen i potom se oporavio te razviju li takvi ljudi imunitet prema ponovnoj zarazi, možemo li im dopustiti da se vrate na posao?
To ovisi o nizu stvari, uključujući razvoj pouzdanog testa na protutijela. Protutijela su proteini koje imunološki sustav proizvodi kako bi napali virus, bakteriju ili druge patogene. Oni uništavaju patogen tako što se vezuju za njega i čine ga bezopasnim ili ga označe kako bi ga imunološke stanice mogle uništiti, objašnjava BBC. Protutijela se obično zadržavaju u krvotoku nakon infekcije, za slučaj da se virus vrati. Ako se to dogodi, protutijela su spremna i čekaju, što znači da je imunološki odgovor mnogo brži pa se jedva može registrirati kao druga infekcija. To znači da oporavljeni pacijenti imaju otpornost na ponovnu infekciju.
Nažalost, možda neće biti tako jednostavno, upozorila je prošlog vikenda Maria van Kerkhove iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), a razlog ima veze s činjenicom da ovaj virus do kraja prošle godine nikad nije bio u ljudskom domaćinu.
„Cijelo vrijeme učimo“
„Cijelo vrijeme učimo o tome kako se ponaša i o bolesti koju uzrokuje. Utvrđivanje tko se razbolijeva i zašto zaista je važno, a u nekim slučajevima i najvažnije pitanje. Kad se nitko ne bi razbolio, ne bismo imali nikakve brige. Ako nikad prije nismo bili u kontaktu s virusom, naš imunološki sustav reagira nespecifičnim odgovorom kako bi odmah kontrolirao infekciju“, objasnila je za BBC Katrina Pollock, viša klinička istraživačica vakcinologije na NIHR Clinical Research Facilityju pri Imperial Collegeu u Londonu.
Prva nespecifična reakcija temelji su se na primljenoj dozi, genetskoj podlozi i na tome koliko je imunološki sustav već programiran za reakcije na nove infekcije. Na sve ovo može utjecati opće zdravstveno stanje i dob, a za oboje se pokazalo da je posebno važno za covid-19. Tijekom tog prvog, nespecifičnog odgovora na respiratornu infekciju razvijaju se simptomi slični gripi. Vrućica, bolovi u mišićima, umor koji osjećamo i stvaranje sluzi su opće strategije koje imunološki sustav koristi za neutraliziranje infekcije. Mi pokušavamo svoje tijelo postaviti neprijateljski prema stanicama virusa podizanjem temperature te razmještanjem općih stanica koje napadaju virus, a nazivaju se fagociti.
„Tijekom te reakcije dio imunološkog sustava postaje programiran poput softverskog programiranja. Reakcija je rafinirana i zamijenjena specifičnom reakcijom. Ta specifična reakcija pokušava u potpunosti raščistiti infekciju. To se događa u većini slučajeva“, rekla je Pollock za BBC.
To se naziva adaptivni imunološki odgovor. Za naš adaptivni odgovor ključne su dvije vrste stanica – T i B stanice.
„B stanica su odgovorne za memoriju, one proizvode protutijela koja su već specifična za antigene gripe ili prehlade, što im omogućava da se brzo vežu da površinu virusa i zaustave razmnožavanje“, kaže Aikiko Iwasaki, profesorica imunobiologije i molekularne, stanične i razvojne biologije na Yaleu. T stanice potpuno uništavaju stanice zaražene virusom.
Antitijela
Kod većine virusa prilikom prve zaraze tijelu treba vremena da bi razvilo potrebna antitijela, ali zato smo prilikom druge zaraze bolje pripremljeni za borbu protiv infekcije. To je teorija, ali u praksi mi ne znamo kako će ljudi reagirati na novu zarazu covidom-19. Jedan nedavni rad bavio se ponovnom infekcijom kod makaki majmuna, za koje se pokazalo da se ne mogu ponovno zaraziti nakon što su jednom preboljeli infekciju. Međutim, makakiji su bili izloženi standardnim dozama virusa, što znači da su istraživači unaprijed odredili koliko će virusa majmuni dobiti, ističe BBC.
U stvarnosti doza koju možemo dobiti ovisi o tome jesno li udahnuli čestice iz zraka ili smo dodirnuli kontaminiranu površinu i trljali oči, a treba voditi računa i o faktorima poput blizine zaražene osobe, razdoblja koje je virus proveo na otvorenom i još toga mnogo toga. Ako je netko prilikom prvog kontakta bio izložen maloj dozi virusa, tko može reći kako će reagirati ako druga doza bude mnogo veća?
„Nije poznato zašto neki ljudi imaju blage infekcije, ali moguće je da se radi o stopi izloženosti. Proveli smo eksperimente na miševima koji su bili izloženi gripi. Samo 10 viralnih čestica može izazvati asimptomatsku infekciju, ali ne i imunitet. No, blizu milijun viralnih čestica uzrokuje stvaranje protutijela, a time i imuniteta. Reakcija ovisi o dozi“, objasnila je Iwasaki.
Također je nejasno ostavlja li jača reakcija pacijenta u boljem stanju u smislu kasnije otpornosti. „Ponekad se događa da snažna reakcija znači da će imunitet trajati duže, ali može biti i da neki ljudi nisu u stanju tako lako reagirati na infekcije“, rekao je Pollock za BBC.
Postoji nada da će oporavljeni pacijenti razviti dovoljno specifičnih protutijela za covid-19 koja će odbiti drugu infekciju.
Međutim, u jednoj studiji na oporavljenim pacijentima u Kini 30 posto sudionika studije imalo je u svojoj krvnoj plazmi vrlo malo ili nimalo protutijela koja se mogu detektirati. Čini se da su ti ljudi uspjeli neutralizirati infekciju a da nisu razvili protutijela, bilo zbog svog urođenog imunološkog odgovora ili T stanica u adaptivnom imunološkom odgovoru ili kombinacije. Osobe s najmanjim brojem protutijela vjerojatno su bili mlađi pacijenti.
„Protutijela nisu jedini odgovor“
„Protutijela nisu jedini odgovor. Ne znamo zašto su se neki ljudi oporavili, ali pretpostavljam da je to bilo zato što su imali vrlo dobar odgovor T stanica“, objasnila je Iwasaki.
Veličina uzorka u ovoj studiji bila je mala pa treba vidjeti može li se omjer oporavljenih pacijenata s protutijelima ili bez njih primijeniti i na veću populaciju, ističe BBC.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ako se neki pacijenti oporavljaju i bez razvoja protutijela, to postavlja veliki upitnik nad jednom od predloženih kratkoročnih mjera liječenja. Neke infekcije mogu se liječiti transfuzijom krvne plazme. Od oporavljenih pacijenata se uzima mala količina krvi, uklanjaju se crvena i bijela krvna zrnca, sredstva za zgrušavanje i ostale stvari koje se nalaze u krvi dok ne ostane samo serum koji sadrži protutijela. Poznato je da su ova protutijela učinkovita protiv virusa zato što dolaze izravno od pacijenata koji su se oporavili od bolesti.
Ovaj tretman postoji već dugo. Zapravo, prva Nobelova nagrada za fiziologiju i medicinu bila je dodijeljena za razvoj serumske terapije za liječenje difterije. Transfuzija krvne plazme s osoba koje su preboljele covid-19 trenutačno je u kliničkim ispitivanjima u Velikoj Britaniji.
Razlog zbog kojeg transfuzija plazme ne može biti dugoročno rješenje je taj što se za razliku od cjepiva ovaj tretman ne može provesti na čitavoj populaciji. Jedan pacijent može donirati 200 do 500 mililitara plazme. Kao i kod davanja krvi, to može biti iscrpljujuće i invazivno, preporučuje se samo inače zdravim pacijentima i treba vremena za oporavak, ističe BBC.
Iwasaki kaže da je 200 do 500 mililitara prilično mnogo plazme za jednu osobu. Jedna osoba mogla bi donirati serum dvjema drugim osobama, ali ne više od toga. I s vremenom će broj protutijela u serumu opadati. Povrh toga, samo 70 posto rekonvalescenata razvija protutijela, što smanjuje broj potencijalnih donora.
Ovaj tretman najbolje je provesti u bolnicama, gdje postoji veliki broj potencijalnih donora, ali može biti složeno kad su u pitanju pacijenti koji su na udaljenim mjestima ili se oporavljaju izvan bolnica, recimo u domovima za posebnu skrb.
Koliko dugo će trajati imunitet?
Drugo pitanje u raspravi o imunitetu je razdoblje u kojem osoba ostaje imuna. Cjepiva za zimsku gripu moraju se primjenjivati svake godine, dijelom i zbog toga što pada broj protutijela na gripu. Većina nas je stalno izložena virusima koji uzrokuju običnu prehladu pa se broj protutijela povećava svake godine.
„S vremenom se protutijela više neće obnavljati. Ponovno izlaganje virusima je poput poziva na buđenje kako bismo proizveli više protutijela“, rekao je Pollock za BBC.
Ako iz bilo kojeg razloga duže vrijeme nismo izloženima virusima, naš imunološki sustav slabi i ponovno osjećamo poznate simptome prehlade. Nema razloga misliti da covid-19 neće djelovati na isti način. Naša antitijela će ga suzbijati ako je njihov broj srednjoročno visok, ali imat ćemo simptome kad se njihov broj dugoročno smanji ili naš imunološki sustav postane ranjiv. Ipak, iako Iwasaki i Pollock ističu da definitivnih i konkretnih spoznaja još nema, neki drugi sugeriraju da bi mogle proći godine prije nego što takva vrsta imuniteta postane prevladavajuća. Rad objavljen prošli tjedan u časopisu Science ukazuje na to da bi mjere socijalne distance mogle biti neophodne sve do 2022. godine.
Postoje također i granice onoga što možemo zaključiti iz prethodnih epidemija koronavirusa. I dalje nema učinkovitog cjepiva ni za MERS, ni za SARS, a umjesto toga, bile bi neophodne stroge javnozdravstvene mjere kako bi se suzbila epidemija. Iako su mjere socijalne distance učinkovite u suzbijanju covida-19, one nisu bile dovoljno brze ni učinkovite da bi zaustavile globalno širenje, piše BBC.
Može li se rekonvalescent vratiti na posao?
„Ovisi o tome je li se riješio virusa pa zbog toga više nije zarazan. PCR test, koji se oslanja na otkrivanje genetskog materijala virusa, ne može razlikovati žive od mrtvih virusa“, objašnjava Pollock.
Tako će, po svemu sudeći, osoba koja se oporavila još jedno kratko vrijeme biti pozitivna na virus. Te čestice mrtvog virusa zatim će se uništiti i ukloniti iz tijela. Ni provjera ima li osoba i dalje simptome nije baš dobar kriterij. Rad iz časopisa Nature otkrio je da pacijenti i dalje šire virus iako su se simptomi povukli.
PCR test, koji se mora obaviti u laboratoriju, najbolji je način spoznaje o tome tko je zaražen ili nedavno bio zaražen. Ali složena znanost o imunitetu razlog je zbog kojeg je WHO sumnjičav prema tome koliko su takvi testovi na protutijela pouzdani.
„Postoji mnogo razloga zbog kojih bi testiranje na protutijela moglo biti problematično. Jedan je osjetljivost. Test bi mogao biti negativan zato što nije dovoljno osjetljiv, a čak i kod visokoosjetljivih testova 30 posto pacijenata nema protutijela. Samo brojanje protutijela nije dobro mjerilo imunitetske zaštite, nego samo jedan od pokazatelja imunološkog odgovora“, rekla je Iwasaki.
No, Pollock smatra kako je važno naglasiti da se „istraživanje odvija istovremeno dok se pandemija širi i ljudima nije moguće pružiti odmah sve informacije koje žele“.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
