Građani rast plaća često doživljavaju kao apstraktan broj, a ne kao poboljšanje svakodnevnog života. Iz mjeseca u mjesec raspolažu s gotovo istom ili manjom kupovnom moći. Prema realnim pokazateljima, rast cijena “pojeo” je rast plaća
Ono što je obilježilo godinu na izmaku građanima BiH nisu ni domaće ili svjetska politika, već borba za golu egzistenciju. Ekonomija je središnja tema svakodnevnog života, bez obzira na političke ili društvene rasprave.
Građani su opterećeni niskim plaćama koje ne prate rast cijena, slabom kupovnom moći i prezaduženošću, niskim mirovinama i rastućim troškovima života. Sveukupno gledajući, u BiH ništa novo. Troškovi života sve više pritišću, dok plaće nominalno rastu, ali premalo da bi pokrile osnovne potrebe, piše Večernji list BiH.
Godina 2025. ostat će upamćena kao godina povijesnog rasta plaća u Federaciji. Odluka Vlade FBiH da uredbom povisi za 62 posto minimalnu plaću u ovom entitetu značila je najveće povećanje primanja u BiH u proteklih 30 godina. Minimalac je povećan sa 619 na 1000 KM, što je rast od gotovo 400 KM. Nažalost, viši iznos na računu građanima nije donio lagodniji život.
Dvoje zaposlenih s minimalnim primanjima i dalje ne mogu “pokriti” mjesečne troškove četveročlanog kućanstva. Rast plaća “pojela” je inflacija. Rast cijena hrane, stanovanja, energenata i usluga bio je brži ili jednak rastu plaća, što je dovelo do toga da većina radnika danas ne živi osjetno bolje nego prije, a dio njih čak i lošije.
Drugim riječima, statistički rast plaća nije se pretvorio u stvarni životni standard. Povećanja su uglavnom služila da ublaže udar inflacije, a ne da donesu realni napredak.
Zato građani rast plaća često doživljavaju kao apstraktan broj, a ne kao poboljšanje svakodnevnog života. Iz mjeseca u mjesec raspolažu s gotovo istom ili manjom kupovnom moći. Prema realnim pokazateljima, rast cijena “pojeo” je rast plaća. Naime, ako se parametri postave u odnosu na inflaciju, neto zarade u realnom iznosu su u padu.
Cijene nezaustavljivo rastu, životni standard se urušava, a reakcija vlasti gotovo da ne postoji. Građani, pritisnuti svakodnevnim troškovima, šute i trpe, iako je jasno da ovakvo stanje nije neminovno, nego posljedica loših odluka i potpunog izostanka sustavnih mjera.
Za prosječnu obitelj svaki novi mjesec znači novo odricanje. Ono što je nekada bio normalan dio života, kao izlet, kratko putovanje, pa čak i jednostavan vikend izvan kuće, danas je luksuz koji se pažljivo važe. Život se sveo na puko preživljavanje i servisiranje osnovnih obveza.
Umirovljenici već dugo upozoravaju da im nakon plaćanja računa i lijekova ostaje vrlo malo sredstava za život. Ni godina na izmaku nije im donijela nikakvo olakšanje. Najniža mirovina u FBiH u 2024. iznosila je 573 KM, kraj ove godine dočekali su s iznosom od 599 KM. Povećanje od mizernih 26 KM teško da im je nešto značilo. Nastavili su s praksom “plati račune, potom lijekove, a za hranu što ostane”, a od ovog iznosa teško da može puno ostati, tek možda za kruh i mlijeko.
