POVRATAK
Ostala je moja kuća, iako je mnogo stara,
hoću poći svome kraju, moram nazad do Mostara,
zašto tužit svoju tugu, zašto čitat knjigu drugu,
ostale su knjige moje, u kući mi još postoje.
Neka svemu dođe kraj, vraćam se u zavičaj,
iako je živjet teže, za sebe me Mostar veže,
neću više suze liti, gdje se rodi, tu ću biti,
gdje se rodi, tu ću biti, hoću tamo ostariti.
Gdje se živi život kruti i gdje sikće poskok ljuti,
gdje u stijeni loza zrije, gdje je sunce najtoplije,
gdje su smokve sada zrele i ljudi se svi vesele,
gdje Neretva bistra teče, gdje čarobno svako veče.
I još toga mnogo ima, što se nudi nama svima,
zašto ovo ostaviti, negdje drugdje gnijezdo sviti,
kada gnijezdo već postoji, vratimo se mili moji,
vratimo se domu svome i ognjištu rođenome.
Tuđina je ova teška, gdje otiđo, bješe greška,
grešku želim ispraviti, na ognjištu opet biti,
u svijetu sam ja bez snova, kao kuća bez svog krova,
hoću svoju sreću staru, da ja živim u Mostaru.
KATARINA ZOVKO – IŠTUK
MOSTAR 24. 08. 2015.
