Kada smo bili školarci rođak Boris i ja, redovno smo nakon nastave išli babinoj sestri tetki Mandi koju sam ja zvala Dajda i brali zelenjke.
– Nemojte, boliće vas stomak.
– Proće stomak, ostaće uspomene! – odgovarali smo.
A kada zaboli stomak roditelji tu bol pripišu stanju u školskom dnevniku koje je gore od svakog virusa u ovo doba godine. Baba Finka naravno zna o čemu je riječ, pa nam pristavi čaj od kunice i od njegove gorčine začas ozdravimo. Meščini najgori je prvi gutljaj, kasnije vruća kunicina voda sama ide niz grlo. Dajda je kunicu zvala hajdučica, a mi smo smatrali da ona ne zna imena biljkama, pa smo je ispravljali jasno joj stavljajući do znanja da treba učiti od svoje sestre. Čim se poprave ocjene zelenjci postanu sočne džanarike, pa nas Dajda pita:”‘Oće l’ meni, djeco, ostat’ koja džanarika za rakiju?”
– Nije sve u rakiji! – dobacujemo i brže bolje konzumiramo džanarike sa grane pravac u usta.
Trinaestog dana mjeseca juna školska godina samo što nije zamakla, a mi kupujemo cigarete Drina, sarajevska, i idemo odmah poslije škole babi Finki na rođendan. Njen se rođendan ne može zaboraviti, jer je rođena na dan svetog Ante ljetnog ili Padovanskog, veoma važnog sveca za nas koji vjerujemo u čuda. Sve se može zaboraviti, ali ne i to da se na ovaj dan zamisli želja. Svake godine smo babi nosili isti poklon i svake se godine isto radovala. Babe više nema. Nema ni nas. Ustvari ima nas, ali ne nas onakvih. Ovi mi ne ulažemo u uspomene, jer odraslost ne trpi zelenjke, a ko zna ima li uopšte više ono stablo džanarike. Ovi mi teško da imamo kad zamišljati želje. Ovi mi Drinu ne kupujemo, nemamo kome. Sad u obzir dolaze samo svijeće ili cvijeće. Ljepše je bilo kupovati cigarete. Iscvjetala je kunica. Sad znamo da se ona još zove i hajdučica i stolisnik, ali džaba nam to znanje, sad imamo bolove koje ona ne liječi svojom gorčinom.
Piše: Ivona Grgić
