Ljubo ti je ime.
Ponekad noću sanjam tvoje lice, izmučeno i izgrebano, očiju iznemoglih i lutajućih, kako bespomoćno gleda u mene kroz prozorčić samice u psihijatrijskoj bolnici gdje sam te posjetila. Rekao si tada kako nikoga nemaš, a ja ne znam što više boli – te tvoje riječi ili saznanje da si nekada imao.
S majkom Zagom si bio glavni u poslijeratnim zlatnim godinama, Arizona, prava turska roba, po petnaest stolova u isto vrijeme, pun ko šibica. Frcalo je sve od tvojih šala, britkih i pronicljivih, vrtio si dame Sarajeva oko maloga prsta, doma poveo neku koju si tu večer u kafiću upoznao, našao si i kuma. Jedva su joj sutradan objasnili da od toga ništa, da te se okani, da popije jednu i preboli. Pucala su srca kao što pucaju zrna šipka netom ubranoga, u kasnu jesen, na svitanju života i vremena. Imao si psa, njemačkoga ovčara, kažu da je bio najljepši na svijetu. Zvao si ga Astor i vodio sa sobom subotom na izvor Bosne, na šarenilo i teferič, na razapeta šatorska krila i stolove postavljene ukrug, gitaru i roštilj, plastične posude sa smokvama i suhim kolačima, na pjesmu i bezbrižnost. Uskočio si bez razmišljanja u taj vlak koji je naišao, nosila te mladost, novac i euforija novoga početka, nisi se bojao ni opirao. Iz stvarnosti te prenula smrt majke, čupali su te i vadili, govorili, mlatili, objašnjavali. A ti si obećavao pokorno i ustrajno, te sutradan opet trošio novac na heroin. Kada si sve potrošio, nastavio si s onim kojega nisi ni imao. Nestajao si dugo i bolno, zatirući tragove od sramote i straha, skupljao šake i smišljao kuda dalje, bježao od pruženih ruku i aveti prošloga života, uvjeravao se da to više i ne zaslužuješ, uvlačio se u ljušturu koju si pažljivo zidao i gradio, skrivao se od prijatelja i od samoga sebe. Tražio si odgovore, no prosipali su ti se kroz prste kao šareni klikeri, čuo si njihove udarce po podu i stopalima, pokušavao ih skupiti i zaustaviti, a oni se samo kotrljaju sve dalje i dalje.
Ponekad se pitam jesam li te izmislila, donosila ti hranu i šarenu odjeću, slušala tvoja naklapanja i sanjarenja, gledala cijeli jedan svijet zarobljen u MB dvolitri koju si nosio sa sobom uvijek i svugdje, krišom ti davala cigaretu kada god si žicao, birala sapun koji najljepše miriše i pružala ti ruku na odlasku, nestajući u tvome izgubljenom pogledu i zahvalnosti? Jesam li te zaista znala, jesi li me zvao na ulici i trčao za mnom kao da mi prenosiš državnu tajnu, laktareći se i grabeći te trenutke lucidnosti kao prezrelo grožđe što se spušta do zemlje, preteško i puno osa? Uvijek si prepoznao kada bi nosila Gabrielu Sabattini, je li tako mirisala majka Zaga, je li ta roza bočica stajala u tvome domu, u tvojoj prošlosti, u tvojim mislima? Jesam li ti pomogla ikada, ikako?
Oprosti mi, Ljubo, što te nisam uspjela spasiti.
Pokopan si na Gradskome groblju Sutina, tri reda iza groba moga djeda. Spomenik ti je izradio Zoka iz Coco-loca. Na humku koji krije tvoje tijelo već je iznikla trava. Prkosan kakav jesi, pronašao si način da te bude i nakon svega. Na kraju grada, na kraju groblja, na kraju vremena počivaš Ti, zajedno sa svim mojim idealima, zajedno sa svima poniženima i obespravljenima, sa svima od kojih su okrenuli glavu, sa svima kojih se srame, sa svima čije je srce bilo veće od razuma, sa svima prevarenima i iznevjerenima, sa svim bolima i patnjama ovoga svijeta, sa svim križevima nepravedno pribijenima, sa svim progutanim suzama, sa svim bezimenim, neznanim herojima koji hodaju po rubu društva, stvarnosti i sjećanja.
„Kako se zvao taj tvoj prijatelj, mama?“, upitao me sin dok smo spuštali jednu bijelu ružu na vječno mladu travu.
„Ljubo.“, rekoh mu, milujući oguljeni drveni križ.
„Ljubo, kao ljubav.“, zaključio je.
Zatvorila sam oči i vidjela te kako plešeš na nebu, u najšarenijoj odjeći, sretan i smiren, dok se anđeli oko tebe previjaju od smijeha.
** Ljubomir Bogdanović bio je mostarski beskućnik. Tragično je preminuo 4.11.2015. skočivši s Staklene banke, građevine čiji je simbol bio i koja bez njega više nikada nije bila ista.
Piše: Anica Miličević
