Jučer smo prenijeli priču našeg čitatelja koji je putovanje u Bratislavu okarakterizirao kao avanturu života svoga sina. I mi imamo priču čiji je glavni junak drugi dječak, a zbog koga smo i mi potegli do Bratislave.
Taj dječak živi Zrinjski 24 sata na dan. Počeo je trenirati u Zrinjskom kao jedan od najmlađih u bogatoj povijesti Plemića. I danas ponosno nosi dres Plemića koji je zadužio u Školi nogometa i koga nije skidao na našem putovanju u Bratislavu koje je trajalo tri dana.
Put s njim nije dosadan jer zna sve o nogometu, ali i o zemljopisu, tako da je znao sve podatke o gradovima koje smo posjetili. Ipak top i glavna tema bio je Zrinjski, a uzbuđenje se vidjelo na njegovom licu svakim pređenim kilometrom prema Budimpešti koja je bila naša baza za operaciju Bratislava. S puta se često javljao svojima mami, sestri i baki. Bio je ponosan što ide gledati klub koji voli i za koga živi. Stali smo nakratko u Osijeku malo protegnuti noge i napraviti par fotografija za sjećanje.
Put nas je dalje odnio prema Budimpešti i naravno tema je samo nogomet i Zrinjski. Tu noć nije baš mogao zaspati, uzbuđenje je bilo preveliko. Ne samo za njega, nego i za nas. Bila je to noć bez nekog sna sa stalnim okretanjem u našim novim krevetima. S prvim zracima dana svi smo se nadigli na noge. Nismo ni kave popili, a već smo bili na ulicama Budimpešte. I tu su naravno pale fotke, ali i uzbuđenje jer krećemo prema Bratislavi. Naš mali junak je oduševljen i njegovo oduševljenje je prešlo i na nas. Kada smo ugledali autobuse s našim navijačima naš dečko je ushićeno mahao braći po klubu koji su na utakmicu pošli s 4 autobusa.
Stigli smo tako i do Bratislave i krenuli smo odmah prema centru grada. Teško je sada sve opisati, pogotovo što je proživljavao naš mali junak. Kada smo se pozdravljali s trenerom pred nekim kafićem u Bratislavi osjećao se velikim, a pretpostavljam da je zamislio i poželio da i njega jedan dan trenira tako veliki trener.
Možda jedan dan on bude u tom nekom hotelu gdje su igrači, a mi dođemo da ga vidimo i poželimo mu sreću. Ostatak vremena stajali smo na trgu i divili se onako svi skupa Ultrasima.
Valjalo je onda na stadion polako, i stigli smo uz mali problem s parkingom. Naš dečko je ponosno stavio šal i krenuo odlučno prema stadionu. Vidio se neki sjaj u njegovim očima.
Tko zna možda i u našim, ali nismo mi mogli vidjeti sebe. Na ulazu u naš sektor stajali smo neko vrijeme s našim starim prijateljima sa stajanja. I dječak je tu s nama, dio je te velike priče koja se pisala taj dan, a o kojoj će se pričati godinama.
Ušli smo na stadion i svi smo bili ushićeni, a kako ne bi bio tek naš dječak. Njegovi snovi postali su stvarnost. Cijelu je utakmicu navijao kao da se rodio na tribini s Ultrasima.( a i jeste s čovjekom koji je dio te tribine). Tu na tribini su i njegovi treneri iz Škole nogometa, kao i još par njegovih vršnjaka.
Radovao se svakom potezu, a ono radovanje kod gola je baš neopisivo. Nakon utakmice sam gledao njega. Plakao je baš kao malo dijete, on i jeste dijete ali to poslije nije htio priznati. Nije to sramota, jer nakon svega plakalo je pola tribine.
Kada smo se vraćali umor ga je svladao i zaspao je u autu. Dugo će on pamtiti ovu utakmicu, i pričat će o njoj svima koje poznaje. Za ostalo nije imao puno vremena jer već u ponedjeljak je bio na treningu, a jučer odigrao i utakmicu u onome svetom dresu koji je nosio u Bratislavi.
Ne može nitko na svijetu voljeti klub koji on voli i za koga navija. Iskreno se nadamo da će jedan dan na ponos svojih roditelja, a i svih nas koji ga poznajemo ponosno nositi sveti dres kako u Mostaru, tako i na nekoj utakmici sličnoj ovoj u Bratislavi.
