Rad u sirotištu u Družbi Školskih sestara franjevaka utkan je u njezine početke. Obuhvaćao je skrb za najsiromašnije, društveno ugrožene, djecu bez roditelja ili skrbnika, bez mogućnosti školovanja ili zaposlenja itd. Ovo djelovanje bilo je u većini slučajeva odgojno-karitativno, što znači da nije imalo za cilj samo osigurati materijalnu stranu života, nego i cjeloviti odgoj svojih štićenika.
Školske sestre franjevke u Hercegovinu, u Mostar, dolaze iz Maribora 1899. na poziv biskupa fra Paškala Buconjića. On je želio osnovati u Mostaru karitativnu ustanovu, sirotište za žensku djecu, čiji bi odgoj povjerio sestrama franjevkama.
Nakon odugovlačenja vlasti su dopustile osnivanje sirotišta tek kad je biskup Buconjić dao jamstva i dokaze da će imati čime uzdržavati tu ustanovu i da ne će tražiti od Zemaljske vlade nikakva sredstva za taj zavod.
Sirotište se zvanično nazivalo Biskupsko žensko sirotište, Zavod sirotišta sv. Franje u Mostaru, Sirotište sv. Franje ili Rimokatoličko sirotište III. reda sv. Frane u Mostaru ili jednostavno narodski Sirotište. To se ime koristilo i onda kada su u zgradi Sirotišta otvorene i druge odgojno-obrazovne ustanove:
-Dječji vrtić (1919.)
-Domaćinska škola i internat za djevojke(1924.)
– Novicijat za pripravnice iz Hercegovine (1923.)
-Sjedište Provincije sv. obitelji (1932.).
Ova kuća sa fotografije u Mostaru nacionalizirana je godine 1949. i sestre su je morale napustiti u travnju te godine. Nakon čega je pretorena dijelom u stambene a dijelom u poslovne prostore.Sestre su se ponovno vratile u kuću sirotišta (sada Franjevačka 88) godine 1997. Ustanova sirotišta na ovaj način nikada više nije zaživjela. Majčinsku ulogu, koju su sestre među siromašnom i napuštenom djecom nekoć ostvarivale u sirotištu, danas ostvaruju na nove načine.
(Djelimično iz Usp. s. Natalija Branka Palac, Stoljeće života, Mostar 2000., str. 27.-33./prilagođeno facebook objavi).
