Probajte ne zaplakati: Zovem se Augustina Grebenar, mama i tata su me kao malu zvali Tina

Zovem se Augustina Grebenar, mama i tata su me kao malu zvali Tina.Ja vam imam i brata ovdje kraj sebe daleko od vas.
Da sam tog dana desetog u šestom mjesecu 1993 god, samo par minuta ranije ušla u kuću napiti se vode, danas nitko od vas ne bi znao za mene.
Možda smo krivi mi, nas osmero djece što smo se igrali na dječijem igralištu to ljetno predvečerje.
Možda su krivi naši roditelji što su nam dozvolili da se nas četrnaest igra u to vruće predvečerje??. Da je moj brat Velimir bar pjesmu išao završiti možda ne biste ni za njega znali.
Možda smo krivi mi djeca što smo se igrali.?
Da sam ušla u kuću par minuta ranije možda bih danas bila liječnica, znanstvenica, filozof a možda bih se bavila stradanjem djece u ratu! Možda bih bila tužiteljica koja noćima ne bi spavala da istjera pravdu za neku ubijenu djecu.
Možda smo mi krivi, nas osmero?!
Pitamo se često što smo skrivili pa da naši krvnici i danas hodaju slobodno i bez odgovornosti?!
Možda vam nismo bili važni, nitko od nas osmero djece koja su ubijena tog desetog u šestom mjesecu 1993 god?
Sjećam se svega od tog predvečerja, igrali smo se i bili glasni kao i sva djeca na igralistu..
Falilo nam je nekoliko djece da budemo svi na okupu.
Čujem neki zvuk nama djeci Viteza jako poznat.
Bojimo se jer znamo da je to granata.
Bilo je brzo i glasno, ni brat me nije uspjeo zagrliti.
Ležim ne osjetim nista!
Čujem naše mame i tate kako nas zovu i vrište..
Lujem neke ljude kako se smiju, sretni su! Zašto su sretni?
Opet čujem tatu i osjetim ga kako me podiže sa zemlje.
Čujem moju sestru Dijanu kako vrišti kao da je nešto boli,ne znam što joj je ne vidim je.
Tata plače,trči,ne vidim ga, mamin glas čujem u daljini kako me zove, i brata zove al njega ne čujem…
Ne boli me ništa, već nakon par sati sam stigla svom starijem bratu Velimiru.
Nakon nekog vremena svi smo tu… S
Sanja Garić (1975.)
Milan Garić (1981.)- brat Sanje Garić
Dragan Ramljak (1978.)
Dražen Čečura (1978.)
Boris Antičević (1983.)
Sanja Križanović (1978.)
Ja Augustina Grebenar i moj brat Velimir Grebenar (1981.)
Ovo pored su vam naše godine rođenja.
Datum smrti nam je svima isti.
Deseti šestog 1993 god!
Mi smo djeca Viteza koju ste zaboravili!
Možda smo mi krivi sto smo ubijeni??
Sigurno jesmo, nema drugog razloga da nakon 27 godina nitko nije odgovarao!
Gledamo mi ovdje sa oblaka naše roditelje, ono što je među vama ostalo od njih.
Njihove suze i krikovi su nijemi..
Njihova bol vam je nevidljiva!
Oni se nas ne sjećaju kakvi smo bili, slike koje su doživjeli nakon pada granate nitko ne može zaboraviti.
Mi smo bili djeca, nas osmero je ubijeno to predvečerje..
Sa nama je ubijena ljubav, pravda, djetinjstvo i sve ono sto je Vitez bio do tada!
Nemojte nas zaboraviti, mi čekamo 27 god!
Čekati ćemo još!
Vremena imamo jer smo u beskonačnosti, imate li Vi?
Možda smo krivi mi jer vojnici nisu!
Vojnici ne mogu ubiti djecu na dječijem igralištu!!
Djecu ubijaju monstrumi i zločinci.
Sjetite nas se i nemojte nas zaboravit!
Nas je bilo osmero!
Ja sam Augustina Grebenar
Za ubojstvo nas osmero nikad nitko nije odgovarao!
Marija Pinjuh