Trofejni hrvatski olimpijac napisao ‘ljubavno pismo‘ Baki i zahvalio zaslužnima za mural, pročitajte tu moćnu poruku
Sudeći po tome koliko nam mobitel zvrji porukama i odjecima otvaranja i promoviranja murala u čast Blaža Sliškovića Bake prošlog petka na Mertojaku, dojmovi se još nisu slegli. Ima se još toga za reći, priča je nepresušno vrelo…
Dubravko Šimenc, dakle, svi koji volite sport znate ga. I šire. Trofejni je vaterpolist koji je u karijeri osim za zagrebačku Mladost igrao i za splitske Jadrana i POŠK-a, pa je samim time dijelom i Splićanin, poput Bake omiljeni furešt u gradu pod Marjanom. Dudo je sastavio i stavio štivo na društvenim mrežama, što ga rado dijelimo i množimo. Pa kaže:
– Godina je 1996., Olimpijske igre u Atlanti. Nakon finala protiv Španjolske i najdraže pobjede protiv Jugoslavije u četvrtfinalu, vraćamo se kući sa srebrnom medaljom oko vrata. Let za Zagreb. Nema dočeka kao danas, ali ipak, očekujemo nekog. Pleso. Stari zagrebački aerodrom.
– Supruge, djeca, roditelji, prijatelji. Tapšanja, svijeće, osmijesi, umor. I nakon nekog vremena, dok se lagano spuštamo niz stare stepenice iz VIP salona, u masi ljudi ugledam njega. Baku Sliškovića. I njegovog sina Vladimira.
Kažem:
– Baka, bok! Di si, šta ima novo?
A on odgovara:
– Pa evo legendo… Došao.
– Šta si došao? Gdje putuješ?
– Nigdje ne putujem. Došao sam ti čestitat!
Gledam ga. Srce lupa kao poslije gola Šoštaru. Suza samo što nije krenula. Grlim ga i kažem:
– Hvala ti, prijatelju.
To je bio najveći osobni doček koji sam ikad imao. Ne zbog broja ljudi, nego zbog čovjeka koji je došao. Legenda Hajduka. Legenda hrvatskog nogometa. Moj prijatelj. I sve to samo – sedam godina stariji od mene!
Šimenc poentira:
– Jedna zajednička godina života u Pescari, sportskog života, razgovora o svemu, bila je dovoljna da shvatim koliko je velika obitelj Slišković. Koliki je čovjek Blaž Baka Slišković. Danas, godinama kasnije, kad vidim mural u Splitu posvećen njemu, srce mi je puno. Baka, volim te zauvijek. Hvala ti što si došao toga dana. Hvala ti što si uvijek bio tu. I hvala ljudima koji su prepoznali da takva ljudina zaslužuje da ga se pamti…
Tako je Dubravko Šimenc napisao „ljubavno pismo” Baki i zahvalio onima koji su zaslužni za mural. A mi smo u hvalospjevima ovome i onome, ljudima s Mertojaka prije svega, ostali nekako dužni baš Joki Buzovu da ga istaknemo. Na stranu što je Joke nogometni agent u usponu i postali smo dobri prijatelji, ali Buzov je povukao glavninu posla: od onog najvažnijeg, ideje, pa sve do realizacije. Znajući ga, dao je sve od sebe pun emocija, a to što ga ističemo zapravo sebi stvaramo problem. Jer, zamjerit će nam Joke, njemu će bit neugodno i ponovit će nam prijekorno „rekao sam da me ne spominjete”!
Deni Lušić pak, splitski medaljonoša s dva olimpijska zlata (1984. i 1988.), još jedan vaterpolist i stanovnik Pescare u zajedničkoj godini življenja s Bakom i Dudom s početka devedesetih, podario je svoju storiju. Prisnažio je kako mu je Baka ostao u trajnom sjećanju kao izrazito plemenit čovjek.
U ta ratna doba, osobito na području Bosne i Hercegovine i Bakina Mostara, Slišković je u svom domu u Pescari primio mostarsku obitelj koja je u trenutku eksplozije sukoba i plamena u mahalama rodnog im grada doslovce ostala bez ičega. Baka im je pružio ruku spasa, udomio ih u svakom pogledu, cijele te za njih beskućnićke godine.
Deni je to pričao duboko ganut, a Baki nismo ni spominjali. Poznavajući ga, Baka bi odmahnuo rukom rekavši, ma hajde, sitnica…
I tako se nižu baka-sitnice, izlaze razne pričice kao ova dok se pitura na muralu takoreći nije još ni osušila, a tako nam je osvježila uspomenu na istinskog velikana, nogometaša i čovjeka: Hajdukovu „osmicu” iz razdoblja 1981. – 1986., te Hajdukova trenera iz većeg dijela šampionske sezone 2004/05.
Dit bericht op Instagram bekijken
