U dolini Neretve očajavaju i pitaju se čije su lubenice u trgovačkim lancima i kod preprodavača na tržnicama ako nisu njihove. Prvi ih ovih dana imaju i na akciji i za 39 centi, a drugi nabijaju bezobrazna 2 eura
Proizvođači diljem susjedne Hrvatske razočarani i ljuti – na njivama ovih dana propadaju stotine tona dinja i lubenica, a trgovine i štandovi na tržnicama su puni. “Slobodno, bez ustručavanja dođite u Križnicu preko rijeke Drave, na kućni broj 53, gdje iste proizvode dijelimo”, samo je jedna od poruka odaslanih putem društvenih mreža kojom se građani pozivaju na besplatne dinje i lubenice. OPG Samira i Senke Čor svojih će 100 tona tako radije darovati nego da završe pod malčerom.
Uvozno uvijek bolje?
A uopće nije riječ o pohlepi i nerazumnim cijenama proizvođača. Do prije nekoliko dana otkupljivači su im za kilogram lubenice plaćali samo 17-20 centi, a onda ih je većina u potpunosti zavrnula pipu – našli su valjda i jeftinije, grčke i albanske, optužuju proizvođači. I sve to uz poslovičnu boljku hrvatske poljoprivrede – nijednog voća i povrća ne proizvodimo dovoljno, osim možda mandarina, a lani smo ga uvezli za više od 670 milijuna eura, od kojih dinja i lubenica za 12 milijuna.
– Dinje i lubenice slatke su kao med, ali je uvozno valjda bolje – pišu podravski OPG-ovci koje je više od 80% neprodanog uroda natjeralo na apel putem interneta. No tko misli da se takve slike viđaju samo na kontinentu, prevario se – i u dolini Neretve očajavaju i pitaju se čije su lubenice u trgovačkim lancima i kod preprodavača na tržnicama ako nisu njihove. Prvi ih ovih dana imaju i na akciji i za 39 centi, a drugi nabijaju bezobrazna 2 eura u Zagrebu, u Splitu i 3 do 3,50 eura za kilogram, dok dinjama, prema podacima TISUP-a (Tržišno-informacijskog centra u poljoprivredi Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva), cijene skaču i na 4-5 eura/kg u Velikoj Gorici, Zagrebu, Splitu, Zadru, Dubrovniku, Slavonskom Brodu…
– Sina sam molio da se i on bavi poljoprivredom, kako sad da mu kažem da sam pogriješio – pita se voćar Neven Mataga, ističući kako su se mnogi u dolini Neretve okretali i kasnijim sortama kako bi izbjegli jeftinu uvoznu konkurenciju na vrhuncu sezone. No i s njima je ista stvar. Više će ih ostati na zemlji nego ih se pobrati, a u trgovačkim lancima se, optužuje, prodaje katastrofalna roba, škart, koju on ne bi uzeo ni besplatno. – Ništa ne valjaju! Nama takvu robu nitko ne bi otkupio pa odakle je onda ta? Mi lubenice u pravilu beremo kako pristižu narudžbe, da bi bi bile svježe i sočne. Kvaliteta je vrhunska, čak im je i suša pogodovala, naravno uz navodnjavanje, a sada će propasti na njivama jer za njih nema interesa i neće izdržati novi toplinski val. Lubenica koja je sazrela na suncu na 40 stupnjeva požuti u roku od dva dana – napominje Mataga. Već je i 20 centi/kg, koliko joj je bila posljednje cijena, čisti gubitak za proizvođače, dok se na početku berbe startalo s 30-35 centi, ovisno o sortama. Dinji ili pipunu otkupna je cijena pala na 30 centi, dok trgovci miješaju domaću i stranu robu po potrebi i prodaju je pod krinkom domaće, tvrdi Mataga. Nitko zato danas ne zna ni kolika nam je stvarna proizvodnja, a najveći gubitnici su proizvođači – i potrošači. Da priča bude apsurdnija, trgovci ne žele lubenice manje od 6 ni veće od 10 kila pa ih već u startu najmanje 30% propadne, ostane na polju.
Dnevnica da, ali ne na račun
– Kad bi se lubenica održala na 35 centi, tek tada bi se moglo govoriti o nekoj zaradi. Za niske tunele, kako se sadi kod nas, potrebno je 7000 eura ulaganja do početka berbe, a daljnji tijek diktiraju berba i prinosi. Dinja je skuplja jer samo jedna sadnica stoji 90 centi – ako se na hektar posadi oko 6000 njih, s malč folijom, navodnjavanjem kap po kap… – nasada nema ispod 8000 eura. Sadnice lubenica plaćale su se pak 70-80 eurocenti, a po hektaru sadilo 3,5 do 4 tisuće. Sve je ručni rad, a radnik vam je da Bog sačuva. Ako se i nađe, nitko ne želi da mu se plaća preko žiroračuna, svi bi samo na crno. Dnevnica po radniku iznosi 80 eura, trebaju najmanje četiri čovjeka na dva reda, a poljoprivrednici to ne mogu prikazati kao trošak na OPG-u pa na kraju ispada da su i zaradili – i plaćaju i veći porez. Ja čak uzmem i markicu po svakom radniku kako bih se barem zaštitio od inspekcije – ni nju poslije ne mogu opravdati, a sve molbe mjerodavnima da to riješe pucanj su u prazno – upozorava Mataga.
U sve to nije uračunat ni vlastiti rad ni rad obitelji, prihrana tla, zalijevanje, traktor, kamion… – a sve ga to u Neretvi čeka i s mandarinama. S druge strane, novac u poljoprivredi dijeli se šakom i kapom a da itko na kraju godine ne provjeri koliko se i je li se uopće išta proizvelo na imanjima koja se obilato subvencioniraju, optužuje. Dolina Neretve usto je i specifičan slučaj. Posljednjih desetljeća melioracijom tla nastajale su, naime, nove parcele zemlje, koje danas za državu uopće ne postoje pa su izbrisane i iz ARKOD-a (evidencije uporabe poljoprivrednog zemljišta u digitalnom obliku). – Meni je tako izbrisano 80% OPG-a na kojem imam proizvodnju i za to ne mogu dobiti ni potporu ni pravdati zaštitna sredstva, gnojivo… Ilegalac sam na vlastitom posjedu koji je star više od 100 godina – zaključio je Mataga.
Vecernji list
