Prigodom mimohoda kojim je obilježena vojno-redarstvena operacija Oluja u Hrvatskoj bilo je krajnje ispravno pozvati najmanje jednu postrojbu Hrvatskoga vijeća obrane, čak iako bi to izazvalo nezadovoljstvo drugih postrojbi HVO-a koje nisu ništa manje bile angažirane u dosezanju borbenih linija s bosanskohercegovačke strane te u kasnijim sprječavanjima pokušaja protuudara srpske strane. To je 1. gardijska brigada HVO-a “Ante Bruno Bušić”, čijih je šest pripadnika 3. kolovoza 1995. godine poginulo na koti Prika Jelovača, gdje su pokušavali izvesti udar i tako zbuniti srpske snage i vezivati ih kako ne bi mogle priteći u pomoć dan poslije, kada kreće Oluja. Naime, dan prije nego što je počela velika vojna operacija Oluja, hrvatske snage u Bosni i Hercegovini već su bile u punom pohodu. Pogibija šest junaka HVO-a označila je ne samo žrtvu nego i prvi tragični trenutak koji će se pamtiti kao prvi pad vojnika HVO-a u sklopu operacije Oluja. Ovi su hrabri mladići postali neslužbeno prve “žrtve Oluje”, čije su obitelji i kolege iz postrojbi odali počast nakon godina patnji i borbi.
Gotovina i Glasnović
Pod vodstvom zapovjednika Željka Glasnovića 1. gardijska brigada HVO-a počela je svoj napad na Priku Jelovaču, poznatu i kao kota 1422. Borba je bila iznimno žestoka, a neprijateljska crta izgrađena je s pomoću dobro raspoređenih minskih polja, dobro ukopane pješačke vatre i topničke potpore srpskih snaga. Operaciju je zapovjedio general Ante Gotovina. U sukobu, koji je trajao do sljedećeg dana, postrojbe HVO-a pretrpjele su najveće gubitke u povijesti. Šest je vojnika poginulo: Ivan Jozić, Marinko Kašćel, Novo Lupić, Vlado Maračić, Zoran Tankuljić i Anto Jezidžić. Četrnaest pripadnika HVO-a bilo je ranjeno. Kao što se često ponavlja u povijesti velikih ratnih trenutaka, snaga zajedništva između HVO-a i HV-a bila je ključna za daljnji uspjeh. Iako su vojne operacije bile vođene različitim strategijama, zajednički cilj bio je oslobođenje hrvatskih teritorija. I dok se često ističe pobjednička uloga Hrvatske vojske, prava snaga koju su postrojbe HVO-a pokazale bila je nesebična i nikad nije nestala iz tih bitaka. Oni koji su poginuli na koti Prika Jelovača nisu se borili samo za vojnu pobjedu nego i za slobodu naroda i domovine. Unatoč ogromnim gubicima i gotovo nemogućim uvjetima na bojištima, njihova žrtva bila je samo početak operacija koje su slijedile. Samo nekoliko dana nakon njihove pogibije, HVO je nastavio svoju borbu, a operacija Oluja dovela je do oslobođenja većeg dijela Hrvatske. No, njihova borba nije bila samo nacionalna, ona je bila borba za opstanak hrvatskog naroda na prostoru Bosne i Hercegovine. Iako se mnoga izvješća o operaciji Oluja koncentriraju na hrvatske uspjehe na sjeveru Dalmacije, operacije na bojištima jugozapadne Bosne, poput Kupresa, Glamoča, Livna i drugih područja, bile su jednako važan segment osvajanja teritorija. Snage HVO-a, podijeljene u tri operativne skupine, uspješno su obranile Kupres i okolna područja, čime je spriječena srpska ekspanzija prema jugoistoku Hrvatske.
Snaga zajedništva
Zajedništvo HVO-a i HV-a iznimno je važno jer je omogućilo da se neprijatelj suoči s dvostrukim napadima, u čemu su i postrojbe HVO-a imale važnu ulogu u stabilizaciji situacije na bojištima jugozapadne Bosne. Osim borbi na sjeveru Dalmacije, postrojbe HVO-a bile su prisutne i na Kupresu i u Glamoču, gdje su usko surađivale s HV-om kako bi osigurale strateški važno područje, čime je omogućen neometan nastavak hrvatske vojne operacije. Iako je nakon okončanja rata i službenog završetka operacije Oluja došlo do političkog pregovaranja, a na međunarodnoj razini su doneseni sporazumi koji su usmjeravali poslijeratnu Hrvatsku i Bosnu, prisutnost HVO-a u taktičkim skupinama pokazala je ne samo vojnu nego i političku ulogu. To je bio trenutak kada su svi hrvatski vojnici i zapovjednici bili jasno svjesni da su borbe prekinute, ali da ih još čeka borba za slobodu, integritet i poštovanje svojih prava. Zajedništvo koje je pokazao HVO, poput postrojbi 1. gardijske brigade “Ante Bruno Bušić”, postalo je simbol nade za sve Hrvate, a njihova žrtva zauvijek će biti upisana u povijest Domovinskog rata. Uvijek će biti podsjetnik na to da sloboda nije bila osvojena samo na frontama Hrvatske nego i u srcima ljudi koji su vjerovali da su zajedno snažniji.
Vecernji list
