Sjećaš li se onoga zajedništva prije dvije godine?
Sjećaš li se onog zajedništva i tribina koje su skakale na svaku asistenciju, na svaku dodirnutu vratnicu, svaki pogodak naših kockastih dresova?
Sjećaš li se? Zakrčenih zagrebačkih ulica po kojima je tekla pjesma onoga dana kada su se vratili.
Onoga dana kada je nebo bilo narančaste boje.
Sjećaš li se zajedništva svih naših olimpijada, svih terena i parketa. Suza u očima i stisaka ruke.
Sjećaš li se toga zajedništva crveno bijelog,
kockica i kbartova naših?
Sada su prazne.
Naš trg glavnoga grada ne pjeva sada.
Ne diše. Spava.
Sada je neko drugo zajedništvo važno.
Ono u kojem ostaješ doma. A zajedno.
Jer dok mi doma sjedimo moleći se ispod tog istog neba kao i tada, na nekim drugim travnjacima igraju naši junaci. Neki drugi igrači sada asistiraju.
Čine nas ponosnima. Umjesto golova i
lopti oni imaju kute i odore.
Sada nam treba zajedništvo.
Neko novo i drugačije iz nekih drugih razloga nametnuto, ali zajedništvo.
Ponosa i molitve, brige i empatije.
Jer sada igraju neki novi junaci.
Umjesto dresova imaju maske.
Ali ljubav je ista.
Radi nas.
Za naše dobro.
Pokažimo zahvalnost.
Mislimo na njih.
Budimo njihova
pomoć i snaga.
Jer koliko god mi trebamo njih,
oni jednako toliko trebaju nas.
