Sekretorna upala srednjeg uha je izljev u srednje uho koji nastaje uslijed nepotpunog povlačenja akutne upale srednjeg uha ili začepljenja Eustahijeve cijevi, bez infekcije. Simptomi su nagluhost i osjećaj punoće ili pritiska u uhu. Dijagnoza počiva na izgledu bubnjića i ponekad na timpanometriji. Liječenje može obuhvaćati sistemsku primjenu antibiotika, dekongestive, antihistaminike ako postoje alergije i paracentezu u tvrdokornim slučajevima.
* Temperatura ≥39,5 °C izmjerena rektalno bilo kad u prethodna 24 h; umjerena do jaka otalgija ili liječnikova procjena da je dijete teško bolesno.
† Samo ako se može osigurati ambulantno ili telefonsko praćenje tijekom 72 h. Ako ne dođe do poboljšanja započinje se s primjenom antibiotika.
Podešeno iz: Rosenfeld RM, Observation option toolkit for acute otitis media. Int J Pediatr Otorhinolaryngol 2001;58:1–8.
Normalno, srednje uho se prozračuje 3 do 4 puta/min, dok se za vrijeme gutanja Eustahijeva cijev otvara, a O2 se apsorbira u krv žila sluznice srednjeg uha. Ako je prohodnost Eustahijeve cijevi poremećena, unutar srednjeg uha se stvara relativno negativan tlak, što dovodi do nakupljanja tekućine. Ova tekućina može izazvati nagluhost.
Sekretorna upala srednjeg uha je česta posljedica AOM u djece (koja se često otkriva prilikom rutinskog pregleda uha) i može trajati tjednima do mjesecima. U drugim slučajevima, začepljenje Eustahijeve cijevi može biti posljedica upalnih zbivanja u nazofarinksu, alergija, hipertrofičnih adenoidnih vegetacija ili drugih opstruktivnih nakupina limfatičnog tkiva na ušću Eustahijeve cijevi i u Rosenmüllerovoj udubini, ili dobroćudnih ili zloćudnih tumora. Izljev može biti sterilan ili (češće) sadrži patogene bakterije, premda ne postoji očita upala.
Simptomi, znakovi i dijagnoza
Mnogi bolesnici nemaju simptoma, ali neki (ili članovi njihovih obitelji) uočavaju gubitak sluha. Bolesnici mogu osjetiti punoću, pritisak ili pucketanje u uhu tijekom gutanja. Otalgija je rijetka.
Bubnjić je tamno žut ili siv, s poremećenim odsjajem. Blago je uvučen, a dijelovi su mu upadljivi. Prilikom upuhivanja zraka, bubnjić je nepomičan. Kroz njega se može vidjeti razine zraka i tekućine ili mjehuriće zraka.
Dijagnoza se postavlja klinički. U svrhu potvrđivanja izljeva, može se učiniti timpanometrija. Odrasli se moraju podvrći pretrazi nazofarinksa, kako bi se isključilo zloćudne bolesti.
Liječenje
U većine bolesnika jedino je potreban pažljivi nadzor. Antibiotici i dekongestivi se nisu pokazali korisnima. Bolesnicima, kod kojih je u pitanju alergija, od koristi mogu biti antihistaminici i lokalni kortikosteroidi.
Ukoliko za 1 do 3 mj. ne dođe do nikakvog poboljšanja, može se učiniti paracenteza kako bi se aspirirala tekućina i uvela drenažna cjevčica—timpanostoma, kojom se omogućuje prozračivanje srednjeg uha i privremeno ublažava začepljenje Eustahijeve cijevi, bez obzira na njezin uzrok. Cjevčica (timpanostoma) se može uvesti kod trajnog gubitka provodnog sluha ili za sprječavanje ponavljanja AOM.
Ponekad se srednje uho privremeno prozračuje Valsalvinim manevrom ili policerizacijom. Za izvođenje Valsalvina manevra, bolesnik zatvara usta i pokušava silom ispuhati zrak kroz zatvorene nosnice (npr. puckanjem u uhu). Za izvođenje policerizacije, liječnik upuhuje zrak posebnom špricom (inflatorom srednjeg uha) u jednu od bolesnikovih nosnica, a zatvara drugu, dok bolesnik guta. To ugurava zrak u Eustahijevu cijev i srednje uho. Niti jedan od ovih postupaka se ne smije izvoditi ako je bolesnik prehlađen i ima rinoreju.
Kod trajnih, opetovanih sekretornih upala srednjeg uha, može biti potrebno liječenje osnovnih nazofaringealnih poremećaja. U djece, povoljan učinak može imati adenoidektomija, uključujući odstranjenje središnje adenoidne nakupine, kao i limfatičnih nakupina na ušću Eustahijeve cijevi i u Rosenmüllerovoj udubini. Kod bakterijskog rinitisa, sinusitisa i nazofaringitisa bi se trebali primjenjivati antibiotici. Dokazani alergeni se trebaju odstraniti iz bolesnikovog okoliša, a u obzir dolazi i imunoterapija.
