Tijekom Prvoga svjetskog rata i Hercegovina se nalazila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, no pomoć državnih vlasti u prehrani pučanstva, posebno u žitu, bila je oskudna i jedva je pristizala, a najveća glad nastala je početkom Rata. Hercegovački seljaci nisu imali dovoljno obradivoga zemljišta, posjedi su im bili mali, a na njima prosječna seljačka obitelj nije mogla preživjeti. Hercegovačko seljačko domaćinstvo živjelo je od malo žita, u prvom redu kukuruza, ponešto drugih žitarica, povrtlarskih kultura, prije svega krumpira, sitne stoke te komercijalnih kultura, kao što je vinova loza, a od austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine posebno i duhan.
Prosječna hercegovačka obitelj imala je osam do deset članova, posjedovala je deset duluma ili jedan hektar zemlje, od čega je polovina bila tzv. brdska zemlja na kojoj su sadili duhan, krumpir i uzgajali vinovu lozu. Glavna kultura koja je osiguravala egzistenciju hercegovačkih seljačkih obitelji, bio je duhan, on je unaprijedio život na hercegovačkom selu, donio niz civilizacijskih stečevina, poboljšao životni standard, promijenio neke navike seljaka u odijevanju i prehrani, omogućio nabavu novoga poljoprivrednog alata te omogućio tržišno gospodarenje. Duhan je istodobno hercegovačke seljake doveo u ovisnost o središnjoj državi koja je kontrolirala proizvodnju i diktirala otkupnu cijenu temeljem državnoga monopola. Pokazat će se da je upravo ovisnost seljaka o tržištu i državi, ma kako mu osigurala značajne novčane prihode, proizvela njegovu ekonomsku i socijalnu nesigurnost, posebno u godinama rata, kada je država prioritetno usmjerena na strateški cilj – vođenje ratnih operacija.
Ratne godine gladi
U Prvom svjetskom ratu prilike u Hercegovini dramatično su se pogoršale. O uzrocima gladi u ratnim godinama, posebno u 1917. i 1918. godini, postoji opsežna dokumentacija i literatura koju su zapisali hercegovački franjevci. Oni su tijekom Rata pružali pomoć i drugim etničkim skupinama, posebice pravoslavcima. Osobito su bili dramatični apeli fra Didaka Buntića, u kojima od različitih ljudi i tijela vlasti u Bosni i Hercegovini i drugdje u Monarhiji traži da pomognu gladnim hercegovačkim ljudima. Pored Buntića, vrlo opsežnu analizu gospodarskih i socijalnih prilika u Hercegovini koje su uzrokovale tadašnju glad, napravio je fra Andrija Nikić.
Prema zapasima tadašnjih suvremenika, naročito franjevaca, četiri su glavna uzroka gladi u Hercegovini, a prvi i najvažniji bila je suša koja je 1916. i 1917. godine imala razmjere elementarne nepogode. Drugi je uzrok gladi bilo pomanjkanje radne snage, nastalo kao posljedica ratne mobilizacije hercegovačkih mlađih muškaraca. Treći su uzrok gladi bile ratne rekvizicije, a posljednji četvrti uzrok gladi bila je prisila državnih vlasti prema preostalom radno sposobnom stanovništvu koje je prisiljavano sudjelovati u državnim radovima.
Humanitarne akcije
Intenzitet stradavanja u Prvome svjetskom ratu u značajnoj je mjeri utjecao na osnivanje brojnih humanitarnih organizacija koje su skrbile o teško ranjenim i obiteljima poginulih vojnika. Značajnu ulogu odigrao je Središnji zemaljski odbor za zaštitu porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije koji je 1917. u Zagrebu pokrenuo veliku humanitarnu akciju preseljavanja djece iz Istre i Dalmacije na sjever Hrvatske, a akcija je intenzivirana sljedeće godine.
Spašavanje hercegovačke djece pokrenuo je fra Didak Buntić, tadašnji ravnatelj poznate katoličke gimnazije na Širokom Brijegu. Tijekom 1917. i 1918. organizirao je spašavanje djece u Slavoniji, Srijemu i Bačkoj. Naime, hercegovački su franjevci preseljenje djece organizirali prema svim današnjim pravilima i etičkim načelima socijalnoga rada, poštovano je dostojanstvo i uvažavana su sva ljudska prava djece, njihovih obitelji i obitelji koje su ih udomile. Humanitarna akcija obuhvaćala je velik broj sudionika, izravnih korisnika i organizatora, a u Hrvatskoj je u kolovozu 1918. godine zbrinuto 12.270 djece iz Hercegovine.
Udomitelji su skrbili o hercegovačkoj djeci kao o vlastitoj, nisu pravili razliku između smještene djece i ostalih ukućana, bili su strpljivi u procesu dječje aklimatizacije, a posebnu su pozornost posvetili prehrani i osobnoj higijeni jer je među pridošlom djecom bio znatan broj oboljelih zbog pothranjenosti i dugoga puta. Djeca su imala besplatnu zdravstvenu zaštitu, za što je bio zadužen kotarski liječnik, a u slučaju teže i ozbiljnije bolesti, kao i u smrtnim slučajevima, bili su dužni obavijestiti roditelje i Središnji zemaljski odbor.Udomitelji su bili dužni skrbiti o djeci dok od Središnjega zemaljskog odbora ne dobiju sporazum za povratak djece njihovim kućama.
