Dana 14. listopada u prepunoj dvorani, Miroslav Škoro, sasma običan, prirodan i iskren čovjek. Mislim da nas je bilo lijevih i desnih, Hrvatski suverenisti, katolika i nekatolika, branitelja, umirovljenika i mladih.
Svi želimo isto! Hrvatsku na pravom putu. S njim se to može! On je radin čovjek, poduzetan i poduzetnik, čovjek izuzetnih stvaralačkih izričaja i rezultata!
Nije grabljivac, nije uhljeb. Humanitarac i poštenjačina. Sve je svoje saborske plaće donirao Kliničkom centru Osijek i drugima.
O hvala Bogu!
Škoro nas ne dijeli, ne razdvaja, on nas spaja. On nema rezervne položaje i pozicije po Europama i drugdje. A, kažu, vratit će se u mirovinu. Škoro neće nikuda otići. Ostat će sa svojim narodom u Hrvatskoj. Jer bahatu, odnarođenu i nesposobnu vlast treba maknuti.
Ljudi su na ovom skupu otvorili svoja srca i kazivali pitanja, tuge i patnje koje ih muče.
Poduzetnik iz Njemačke sa 400.000 Eura ima problem s građevinskom dozvolom više od 8 mjeseci. Hrvatski propisi i administracija guše ga, ne daju mu disati, a kamoli poslovati.
Mladi čovjek pita dali će on nakon 29 godina konačno doznati gdje su kosti njegova oca Vukovarskog branitelja?
Rođeni Zagrebčanec pita kako je moguće da su sve sve vlasti dosada prešućivale zločine u Savskoj cesti iz 1945? Kako je moguće da su kosti žrtava prekrile sa parkiralištem i igralištem na lokaciji današnje Pedagoške Akademije? Za ime Boga trebalo je iskopati, evidentirati žrtve i postaviti im spomen obilježje.
I tako redom, pitanja više nego izlaganja Miroslava Škore.
Na kraju, ja sam mu darovala knjižicu Žumberak-kulturno povijesna razglednica koju sam obznanila prije 20 godina. I pozvala ga da uskoro kao predsjednik Hrvatske posjeti moj skriveni, čarobni i sada devastirani Žumberak.
Naime hrvatski učitelj Davorin Trstenjak bio je prije 100 tinjak godina tamo. Opčinjen i ushićen vidicima i viđenim, zapisao je: Tko nije bio u Žumberku na Loviću Prekriškom taj se nije nagledao ljepote hrvatske domovine!
Dragica Suljagić, Žumberčanka
