„Presuda postoji i postojat će bez obzira šta tko o njoj kaže, misli ili radi, i napravila je istorijski presedan važan za Bosnu i Hercegovinu. Ona sada postaje “donja granica” ispod koje se ne ide.“ – rekao je Željko Komšić u kolovozu 2023.
S odmakom od malo više od dvije godine, vjerojatno, prvi put da se u potpunosti može složiti s nečim što je izgovorio ovaj lik.
Naime, tekst presude u predmetu Kovačević u potpunosti, do temelja ruši narativ građanske BiH za kakvu se zalaže službeno političko Sarajevo. Ne da ju je do temelja srušilo, iskopalo provaliju ispod! Eksplicitno se stavio znak jednakosti između građanskog i unitarnog, što je Sud otvoreno proglasio „zloupotrebom“ koja bi mogla imati „dalekosežne posljedice za strukturu države“.
Sud je zaključio kako je zahtjev Slavena Kovačevića bio usmjeren na postizanje ustavnih promjena, a ne zaštitu njegovih individualnih prava zajamčenih Konvencijom. Sud je odbio preuzeti ulogu arbitra koji bi poništio osnovne odredbe proizašle iz Daytonskog mirovnog sporazuma, a koje su izgrađene na principu konsocijacijske demokracije i zaštite kolektivnih/nacionalnih prava u vidu konstitutivnosti naroda. Sud se povukao pred preuzimanjem odgovornosti za reformu složenog ustavnog okvira.
U obrazloženju presude, Sud ne samo da je u više navrata definirao i citirao pojam „legitimnosti izbora“, nego je potvrdio kako je podjela teritorija u izborne svrhe, nacionalno teritorijalno definiranje izbornih pravila uobičajena europska praksa. Sud naglašava da nacionalno biranje osigurava legitimno predstavljanje većinskih grupa, uz zaštitu manjina, i da nije diskriminatorno ako je proporcionalno.
Sud je, dakle, otišao dalje od samog pobijanja prvotnog presude Kovačević te je, koristeći terminologiju teritorijalnih izbornih jedinica, nacionalnog ključa na izborima kao ultimativne ustavne kategorije, definiranja pojma izborne legitimnosti itd., za sva vremena začepio usta pseudograđanskom narativu koji je govorio o „nepoštivanju europskih vrijednosti“ i dr.
Drugim riječima, najveći građani među građanima su (samo)ubili iz zasjede svu politiku za koju se kao zalažu.
Još jednom se mora naglasiti uloga koju je u Strassbourgu odigrala agentica BiH pri Europskom sudu za ljudska prava Monika Mijić. Istina, žena je samo radila svoj posao, ali je za hrvatsko pitanje uradila više nego svi legitimni predstavnici skupa, pogotovo više od dragog i nepogrešivog.
U glavnom, kao što reče drug Željko: presuda je sada donja granica ispod koje se ne ide.
