Često mi u glavi posljednjih dana odzvanjaju riječi pjesme Bože čuvaj Hrvatsku. S riječima iz te pjesme obranili smo svoju domovinu kada joj je bilo najteže i kada je bila izložena neviđenoj agresiji pobunjenika i njihovih mentora iz Srbije.
Zahvaljujući fanatičnom domoljublju uspjeli smo obraniti i osloboditi našu Hrvatsku i tako ostvariti tisućljetni san mnogih Hrvata i neovisna država nije više bila san. Sloboda je skupo plaćena životima naših najboljih sinova i zakleli smo se tada da njihova žrtva neće biti uzaludna i da nam nitko nikada više neće uzeti našu Hrvatsku.
Godine su prolazile, a Domovinski rat se sve više i više zaboravljao. Ratnici velikog srca koji su goloruki stali u obranu domovine stavljeni su na marginu društva koje su stvorili. Iz svojih rupa izašli su mnogobrojni miševi kojima je neovisna i slobodna Hrvatska veliki trn u oku. Ispočetka su to bili pojedini političari, a godinama poslije stvorene su razne organizacije koje se natječu koja će više osuditi naš rat za slobodu.
Iste te organizacije postoje zahvaljujući proračunu države koju se svojski trude obezvrijediti nazivajući njene najbolje sinove svakakvim imenima. U vrijeme kada su ti isti bili u svojim rupama krvavila je Hrvatska. Vukovar je proživljavao najteže dane u svojoj povijesti, a mnogi drugi gradovi bili su pod žestokim napadima okupatora. U veličanstvenim vojnim akcijama Hrvatska je oslobođena, a agresori su dali petama vjetra i pobjegli u Srbiju. Iza njih je ostala opustošena i opljačkana, ali napokon slobodna Hrvatska.
Danas nakon toliko godina bude se aveti iz prošlosti i traže da zaboravimo vremena ponosa i slave. Isti oni miševi iz gornjeg dijela teksta zahvaljujući mas medijima pokrenuli su hajku da se uklanjaju i skidaju naše svetinje.
Suvišno je bilo kada i bilo kome obrazlagati da niti jedan domoljub neće prihvatiti da se obezvrijede žrtve koje je podnio naš narod . Poruka svima koji ovih dana traže da se miču spomenici u čast naših junaka jeste da miču svoje prste s naših svetinja.
