Ma koliko se neki trudili predstaviti Mostar kao grad sporta on to nije jer malo koji grad tako malo ili nimalo pruža sportašima kao centar Hercegovine. Iako bi trebalo biti potpuno suprotno jer je Mostar upravo po sportu i sportašima prepoznatljiv po svijetu. HŠK Zrinjski je brand koji je prepoznatljiv u Europi. Plemići igraju grupnu fazu europskog natjecanja i stalno se vrte po europskim medijima. Lana Pudar je jedna od najboljih plivačica na svijetu, a brojni su primjeri osvajanja medalja u borilačkim sportovima na svim razinama. U ovom gradu su ponikli Bojan Bogdanović, braća Karačić, Marino Marić, Ćamila Mičijević…
U ovom gradu je igrao i nosio dres Zrinjskog Luka Modrić jedan od najboljih nogometaša svijeta. U ovom gradu još igra Nemanja Bilbija najbolji igrač i strijelac PL BiH. Mostar je i grad gdje su se osvajale titule u muškom i ženskom rukometu, muškoj i ženskoj košarci, te futsalu. Mogli bi tako nadugo i naširoko o uspješnosti sportaša u Mostaru, ali to nije ni poenta ove priče.
Grad Mostar gradi sportsku dvoranu još od osamdesetih godina prošlog stoljeća i još nije izgledno hoće li i kada će ugledati svjetlo dana. Ako nekada i bude napravljena u njoj neće imati tko igrati jer do tada će se i ovo malo zaljubljenika i sportskih entuzijasta dići ruke od klubova u kojima volontiraju. Scenario je gotovo isti za sve klubove koji su nizali uspjehe i donosili titule u Mostar. Obećavane su im brda i doline, a kako su obećanja ludom radovanja svi redom su se našli na rubu ostanka i opstanka. Primjera je mnogo, dovoljno je spomenuti HFC Zrinjski, SRK Zrinjski i HKK Zrinjski.
Ljudi koji su ih vodili dali su crno iza nokata da klubovi opstanu, ali u današnje vrijeme teško je egzistirati bez pomoći lokalne sredine. Nažalost lokalna sredina nema sluha koliko bi trebala imati za sve klubove koji zaslužuju biti financirani zbog svojih rezultata i masovnosti. Iako se svi trude na sve načine dokazati da je Mostar jedinstven grad on je takav samo na papiru. I u sportu je takvo stanje da se sve dijeli po principu fifti-fifti.
Jedan istaknuti sportski djelatnik rekao je ne tako davno da nikakvih problema nije bilo kada je Mostar funkcionirao kao grad sa šest općina. Danas je stanje takvo kakvo jeste i sve sliči na jedan veliki cirkus u kome svako grabi svoj dio kolača. Sport je nažalost talac politika i nakaradnih sustava i teško da će se to ikada promijeniti. Dovoljno je vidjeti koliko ostali gradovi u BiH izdvajaju za sport, a koliko Mostar i tu je svakoj priči početak i kraj.
Lijepo je vidjeti puno dvoranu nasmiješenih lica na dodjelama nagrada najboljim sportašima i većini tih dužnosnika je taj sportski događaj jedini dodir sa sportom uopće. Da ne govorimo o žirijima koji određuju najbolje čiji članovi nikada nisu kročili u ovu našu zamjensku sportsku dvoranu. Davno smo pisali o ljudima koji su prvi u redovima kada se slave pobjede i kada se dijele lovorike. Prvi su i u redu za slikanje lažno grleći pobjednike i pobjednice.
Nakon što se ugase svjetla na pozornicama nestane i njih i onih koji su ih slikali. Imaju oni puno veće prioritete od sporta i sportaša. Preko noći se zaboravi sve u što se godinama ulaže, a sportaši su prisiljeni ići iz rodnog grada u okolna manja mjesta za nekoliko stotina maraka. Ni poduzeća koja egzistiraju od građana Mostara nisu puno šire ruke i klubovima pomažu na kapaljku. I tako idu dani, prolaze godine ništa se ne mijenja. Dvorana se još uvijek pravi, bazen će se praviti i pitanje je hoće li Lana imati strpljenja čekati da se on napravi.
U gradu koliko toliko funkcioniraju još dva uzorna sportska ženska kolektiva i to zahvaljujući njihovim trenericama koje žive svoje klubove 24 sata na dan 365 dana u godini. To nažalost malo tko vidi, i sve počinje i ostaje na obećanjima i na onoj poznatoj mostarskoj frazi Imam te u vidu, a završava na gluhim telefonima. Neprimjereno je sada i da pišemo koliko grad Mostar izdvaja za ove sportske kolektive, a koliko recimo jedna Tuzla, Zenica, Trebinje ili bilo koja druga lokalna sredina u BiH.
HERCEGOVINA.in
