Čuvao naš seljak ovce na livadi. Imao puno ovaca, koza, konja… Kada eto ti preko njegove livade skupog automobila, bez registracijskih pločica. Zaustavlja se. Izlazi gospodin. U ruci nosi prenosivo računalo. Bez uvoda veli: da ti seljače pogodim koliko imaš ovaca, koliko koza, konja…
Ako točno pogodim daš mi janje, u suprotnom ja tebi. Valja, kreni. Gospodin sjeda i pali računalo. Računa, modelira, procjenjuje, optimira. Imaš toliko ovaca, toliko koza, toliko konja… Valja, reče seljak. Pogodio si. Evo ti janje. Da ja sada tebi pogodim tko si ti. Ako pogodim daš mi janje, u suprotnom ja tebi.
Valja, reče gospodin. Seljak se časak zamisli, pa će: – Ti si gospodine, iz Međunarodne zajednice! – Aaaa, začudi se gospodin. – Kako si pogodio? – Lako, reče seljak. Prvo, došao si bez pitanja na moju livadu. Tebi ne predstavlja ništa tuđe vlasništvo. Sve ti do mora ravno. Drugo, učiš me onom što ja već znam.
Ja dobro znam koliko imam čega i ti me tom ne trebaš učiti. I treće, ti uopće ne znaš što je janje! Ono što sam ti dao nije janje već moj ćuko! Reče seljak i zagleda se nekuda daleko kroz svoju zemlju.
– Ne mogu ja, sinko,više u planinu.Dosta je bilo. Eto,na proljeće ću napuniti točno devedeset godina. Stara sam ja za Planine.
Mogla bi’ još pomoći oko mužnje mlijeka,spravljanja sira u baturinu i mjehove,ali noge izdaju. Kako ću doći do Planine? Treba putovati dva dana hoda najmlađem čeljadetu,pa još ako udari mećava.
Svake zime, ima već nekoliko godina,tako govori baba Nikolina. Ali,kad se primakne dan polaska u Planinu,baba se odjednom pomladi,dobije neku snagu i kao da se pravda : još samo ove godine.
Kada selo umre, ili kada ga ljudi napuste, kao da kamenice ožive, u želji da selo spase ili barem sjećanje na njega. Kao da postaju žive, da se kreću selom, da zamjenjuju ljude…
Nekada su imale zadaću pojiti ljude vodom i vinom, prati im ruke, pojiti životinje, ali i dati vodu onim najmanjima, djeci da koji put prsnu starije ili one jednake sebi. Kada selo umre duša mu se preseli u kamenice. Kamenice zadnje umiru..
U Istočnoj Hercegovini postoji jedna legenda o okamenjenom poskoku. Legenda kaže kako je jedna mlada pastirica iz jako siromašne obitelji, jednog dana morala bosa otići čuvati blago, nakon što je svojoj sestri koja je morala u grad posuditi svoju obuću.
Hodajući bosa po kamenjaru stala je na poskoka, iz straha je zavapila: “Bože, još sam mlada kao rosa, ne želim umrijeti bosa”! Legenda kaže da se poskok u tom trenu skamenio, a djevojka spasila..
– Hercegovačke duhandžije hapsili su austrijski “Vilanci”, starojugoslavenski žandari, komunistički milicionari…, ali je proizvodnja opstala jer je bila jedini način preživljavanja pučanstva.
Riječ čatrnja označavala je donedavno izvor opstanka u hercegovačkom kršu. Čatrnja u kamenu, gdje je skupljana kišnica, bila je jedini izvor vode, a voda je izvor života. Tako je bilo od starina, a tako je i danas.
Voda se budno čuvala i štedjela te upotrebljavala samo za najosnovnije potrebe. Tko je imao vodu u ljetnim mjesecima, bio je bogat i mogao opstati u surovim uvjetima.
HiP/Hercegovački info portal/
