U jednom manjem zaseoku kad se radilo i slušalo starije, znalo se tko što radi u kući i gdje tko treba ići. Bile su gladne godine. Žene su, idući na rijeku u svako doba dana i noći, nailazile na svakakve nezgode. Bilo je neko doba noći. Mjesec je obasjavao selo. Činilo se kao da je dan, piše narodni.net.
Mlađa žena Ruža odlučila je otići na rijeku oprati malo dječje robe i donijeti burilo vode za piće. Silazila je niz jedan puteljak i malo prije nego li će sići na glavni put, ugleda jednog poznatog mladića iz sela gdje jaše na magarcu. Činio joj se nekako visok, a opet vidi da jaše na magarcu. Upita ga gdje će on tako rano, no on joj ništa ne odgovori. Ohrabrila se Ruža, misli da će i on biti tu negdje blizu rijeke te naći je. Kad je Ruža sišla na glavni put, ni mladića ni magarca nigdje.
Ruža se toliko prestrašila da se odmah trkom vratila kući. Od straha je sve probudila. Njezin je svekar najprije saslušao što je Ruža pričala, a onda joj kazao što se zna o tome. Bio je to “vištac Joko” koji se tako pretvarao skoro svaku večer. Bio je strah u selu. Zvali su ga “Poprdan”. Stariji su djeci govorili: “Odnit će te Poprdan ne budeš li dobar.” Ruža više nikad nije išla noći na rijeku. Toliko se bojala da je išla danju na rijeku, ali uvijek s drugim ženama.
