Svi oni rođeni 1991. i kasnije, nikad nisu glasovali u Mostaru za svoje predstavnike. U međuvremenu su tri puta glasovali na Općim izborima, gdje im je u dva navrata nametnut rušitelj BiH i drugi bošnjački član predsjedništva.
Piše: Dalibor Drlje | Hercegovina.in
“Meanwhile”, (u međuvremenu) Zrinjski je pet puta postao prvak BiH u nogometu. Jednom prvak u košarci, a jednom osvojio rukometni kup. Dva puta je Zrinjski osvajao kup i u futsalu. Velež je modernizirao stadion s odličnim uvjetima, a Stari grad je postao neprikosnoven u futsalu.
Izgrađeni su Mljekara, Orca i Mepas, most Avenija – Sutina, Španjolski trg, trim staza i šetnica Bare. U Mostar je dolazio i španjolski kralj. Gradska vijećnica je sagrađena, pa zapaljena, pa opet renovirana. Vijećnici nikada u nju nisu zasjeli. Mostar je dobio i kino. Safa je izgradio medijsko carstvo pa propao. Mostar je doživjeo turistički procvat.
Pisane medije koji su tad bili pojam, danas, na veliku moju osobnu žalost, rijetko tko i čita. Bljesak i Poskok su tad bili najčitaniji, danas imamo još hrpu portala. FTV je bila najgledanija. Danas je nitko ne gleda.
Otišao je i Bakir H. Samo su Zvone Jukić i Džemal Šabić i dalje direktori, iako im je mandat istekao kad i Gradskom vijeću Mostara. Ali nitko ih više ne doživljava. Većinom se gleda N1. Sve je prešlo na društvene mreže, u nas ponajviše na Facebook.
Nitko više ne piše sms poruke, svi su na viberima i whatsAppovima. Mobiteli više nisu bezbojni, izašlo je po deset generacija Samsung Galaxija i 11 Iphona – pametnih telefona.
Autoindustrija se debelo promijenila. Više se ne gleda koliko nova auta troše, kad rijetko kome potrošnja pređe 7 litara.
Nitko više ne gleda vremensku prognozu jer se kroz sat vremena promijene četiri godišnja doba. Ne znamo što obući nijedan dan zbog vremena, od kratkih rukava do debele jakne – ne može se fuliti. Nitko više ne gleda filmove, sve je prešlo na serije. Ljudi su zaluđeni Netflixom.
Nema više Živka Budimira, Jurišića i Lijanovića i drugih prodavača magle, a najviše hrvatskog naroda. Kao da ih Bog nikad nije ni dao (a sigurno bi nam svima bilo bolje, bar politički). Otišao je Lagumdžija. Preminuo Tihić. SDA se radikalizirao.
U Hrvatskoj je vladao Sanader, promijenili se Kosorica, Milanović, Orešković i Plenković. U SAD-u je tad presidente bio mlađi Bush, u međuvremenu je Obama odradio dva mandata, a sad Trump privodi prvi mandat kraju, i nada se drugom. Boris Johnson je odradio dva mandata na čelu Londona, bio ministar vanjskih poslova, odradio BREXIT, izveo Britaniju iz EU, te postao premijer. U Srbiji je Vučić postao dominantan u svakom smislu. U Finskoj je čak sagrađena jedna zgrada bez dozvole. Hrvatska je ušla u EU.
Što je ostalo isto? Lokalno. Mostar nije dobio dvoranu, a kad će uopće, ne zna se….Staklena banka i dalje strši. Od golf terena Salema Bubala nismo dobili ni golf lopticu. Unatoč pet poduzeća u Mostaru, najveći problem u gradu i dan – danas je komunala.
Vani. Bandić je i dalje gradonačelnik. Hrvatska je druga na svijetu. Đukanović se okrenuo od Srbije i dalje superiorno vlada. Putin i Merkelica su i dalje na čelu svojih država. El Chapo je iako po tko zna koji put u zatvoru i dalje suvereni narko vladar u svijetu.
I na koncu, ali meni osobno najtužnije, jer sam veliki Hajdukovac, Hajduk nijednom nije postao prvak. Donedavno mi je najveća poštapalica bila: “prije će Mostar dobiti izbore”, a sad mi je i dalje, na moju drugu žalost samo ostala poštapalica: „Prije će Hajduk postati prvak nego…“
