Moja priča o skoro svakodnevnom odlasku na studiranje u Mostar je moja priča o slobodi. Ja to tako doživljavam, a priča je izazvala na stotine komentara. Na početku da kažem da smo iz Metkovića prirodno naslonjeni na Mostar, moji roditelji to pamte bolje i pričaju mi da su često bili u Mostaru još dok se nisu uzeli. Izlazili su u Mostar, puno naših sugrađana je dolazilo tu u liječnika i u bolnicu, a najbliže Sveučilište nam je u Mostaru.
Tako sam i ja odlučila studirati u Mostaru, a često znam i izaći u provod ili u shopping u mjesto moga studiranja. Razlika između mojih roditelja i mene je što u njihovo vrijeme nije bilo granice. Granica je sada tu i ja kada krenem iz Metkovića u kome je sve zatvoreno u Mostar kao da idem u slobodu. Klima je slična gotovo ista, a i broj oboljelih je čak manji u Metkoviću nego u Mostaru. Ja ujutro kada se probudim u Metkoviću ne mogu nigdje jer sve mi je pod ključem. Živim najbolje godine života i teško mi padaju mjere u Metkoviću, tako da jedva čekam da idem u Mostar, kaže za naš portal HERCEGOVINA.in.
Ja vam ne mogu opisati osjećaj kada u sred zime sjedite na mostarskom suncu i pijete kavu među mnoštvom vršnjaka. To sunce i smijeh su nešto što vas liječi, i toga nema u mom Metkoviću. U Metkoviću se priča o mjerama, stožeru i cjepivu. U Mostaru to malo tko spominje. Nas mediji ubiše i zastrašiše brojkama, a glavni glumci krše mjere koje su sami donijeli. Ne mislim da nema virusa i zaraženih, ali jedno je živjeti u strahu, a nešto sasvim drugo biti slobodan.
Studentica iz Hrvatske koja studira u Mostaru: Prelazak granice znači dolazak u slobodu
HERCEGOVINA.in
