U vremenu Drugoga svjetskog rata područje Višegrada i uopće Gornjega Podrinja postalo je sinonim za stradanja nedužna stanovništva. I danas su bolna sjećanja na masovna ubojstva djece, žena, staraca pa i cijelih obitelji. Teško je ne zastati pred tolikom boli i patnjom kroz koju su ovdašnji stanovnici, u gradu ili njegovoj okolici, tijekom rata prošli, a mnogi – nažalost – svršetak ratnih djelovanja nisu ni dočekali živi.
Višegradski „mučenici“
Neovisno o tome je li riječ o stradanju pravoslavnoga srpskog stanovništva od Višegrada do Starog Broda, Miloševića i drugih stratišta ubijene djece, majki i staraca; ili o stradanju muslimanskoga stanovništva od Strmice, Žlijeba, Barima, Drokana i drugih sela, sve do Višegrada i njegove Ćuprije; ili pak o tolikim zločinima nad židovskim stanovništvom u gradu, vrijednim ljudima koji su plemenitim radom na osobit način pridonijeli razvoju toga kraja između dvaju ratova.
Iako se o ovim nedužnim žrtvama, možda još uvijek nedovoljno istraženim, bilo u nedavnoj prošlosti ili u novije vrijeme koliko-toliko ipak pisalo i govorilo, čime se na određen način očuvalo sjećanje na njihovu žrtvu i Bogu prinosila molitva za njihove duše, spomena na katoličke žrtve, građane Višegrada i njegove okolice, nažalost, ni nakon osam desetljeća od svršetka toga rata – nema. Ne da bi se njihovim imenima manipuliralo, zloporabljivalo ih se u dnevnopolitičke ili u druge ideološke svrhe, nego da bi se na dostojanstven i tih način, kad se već većini stradalih ni za grob ne zna, molitveno prisjetilo njihove mučeničke smrti podnesene u ovom kraju. Napominjemo da je početkom 1930-ih u samome gradu Višegradu živjelo 368 katolika, dok je na području koje obuhvaća današnja općina Višegrad, prema Šematizmu Vrhbosanske nadbiskupije, bilo 489 građana katoličke vjeroispovijesti (usp. Schematismus Cleri Archidioecesis Vrhbosnensis pro Anno Domini 1932., Sarajevo, 1932., str. 85.). Istodobno, u cijeloj je višegradskoj župi (od 1989. ponovno se naziva župa Goražde) uoči Drugoga svjetskog rata živjelo 1 800 katolika. (Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Sarajevo, 1939., str. 142.)
Jedna od onih katoličkih obitelji Višegrada koja je postala sinonim za stradanje katoličkoga građanstva u ovom gradu tijekom Drugoga svjetskog rata, i opomena drugima da spasavaju živote, jest obitelj Ivana i Vilhelmine Mak – obitelj čiji korijeni u ovom gradu sežu pod kraj 19. stoljeća.
Od Mađarske do Bosne
Naime, svršetkom 19. stoljeća, dolaskom iz okolice mađarskoga Veszpréma, u Višegradu se nastanjuju Josef i Marija Mak (Makk), zajedno sa svoje troje djece, sinovima Antonom i Josefom te kćeri Stanislavom. Obitelj je ovoga šumarskog činovnika od tada pa sve do sredine 20. stoljeća, životom, obiteljskim i rodbinskim vezama, kao i radnim mjestima bila neraskidivo vezana za Višegrad, sudjelujući u društvenom i vjerskom životu ovoga grada. Osim mlađega sina Josefa, koji se sredinom 1920-ih s obitelji preselio u Sarajevo, stariji sin Anton i kći Stanislava obiteljskim su životom, sve do teških dana Drugoga svjetskog rata, ostali vezani uz ovaj grad.
Budući da je, slijedeći svoga oca, radio kao šumarski činovnik, najstariji sin Anton s početkom 20. stoljeća bio je angažiran na izgradnji željezničke pruge u Zavidovićima gdje je upoznao svoju kasniju suprugu Stanu,rođ. Blažević, s kojom se potom vratio u Višegrad te su ondje zasnovali novu obitelj. Nastavljajući tako višegradsku lozu obitelji Mak, u tom su se braku u ovome gradu rodile tri kćeri – Marija (1906.), Ana (1912.) i Antonija (1914.) te sin Ivan (1908.).
Višegradska loza obitelji Mak
Po zanimanju strojar, Antonov sin Ivan je 15. kolovoza 1935. u Višegradu oženio Vilhelminu Zimmer, rođenu 1912. u ovom gradu, najstariju od troje djece u obitelji višegradskoga privatnog činovnika Josefa Emila Zimmera i njegove supruge Josefine, rođ. Wolf, podrijetlom iz Saaralbena u Elsasu. U toj je novoj obitelji, Ivana i Vilhelmine Mak, rođeno četvero djece – Anton (1937.), Emil (1938.), Karlo (1940.) i Štefica (1943.). Obitelj je mirno i pristojno živjela od svoga rada te je na lijevoj obali rijeke Drine u Višegradu izgradila i vlastitu kuću. Tako se skladan i radišan obiteljski život ovo dvoje mladih roditelja odvijao sve do početka ratnih djelovanja u ovim krajevima, od kada su, u novim okolnostima, počele brige sa spašavanjem od ratnih nevolja, ali i borbe s golim preživljavanjem.
Iako su još od 1941., zauzimanjem ovoga grada od raznih vojnih i paravojnih struktura, kao i slijevanjem nekoliko stotina izbjeglica iz višegradske okolice u sam grad, nedaće na svaki način pogađale Višegrad, koji je dugo vremena bio i pod opsadom, bilo je vremena kada se povremeno moglo napustiti grad kako bi se dopremila pomoć za daljnji život. Bilo je tako i tijekom 1943. kada je, zbog teških prilika koje su se u to vrijeme događale u Višegradu i njegovoj okolici, Ivan Mak povremeno odlazio u Sarajevo kako bi, radeći kod svoga strica Josefa (Josipa), uspio prehraniti obitelj u ratnim vremenima, dok je njegova supruga Vilhelmina čuvala obiteljski dom i brinula se za njihovo četvero djece. Njihova opravdana nada da će se ratne strahote u skorije vrijeme završiti te da će miran i uredan obiteljski život nastaviti u svome gradu, ipak se nije ostvarila. Nisu mogli ni naslutiti kakva će ih tragedija, već u najskorije vrijeme, pogoditi i zauvijek završiti višegradsku eru obitelji Mak.
Naime, tek što je Ivan ponovno otišao svome stricu raditi u Sarajevo, u listopadu 1943. u Višegradu se dogodila velika tragedija, kada je stradao uistinu velik broj građana. Među brojnim stanovnicima koji su u to vrijeme ubijeni, bila je i 32-godišnja majka Vilhelmina Mak, Ivanova supruga, zajedno s njihovo četvero djece: Antonom (7 godina), Emilom (5), Karlom (3) i Šteficom (10-mjesečno dijete). Ubijeni su 8. listopada 1943. u svome obiteljskom domu.
Osamdeset godina šutnje
Nakon što se suprug i otac Ivan 19. prosinca 1943. vratio u Višegrad, kako bi sa svojim najbližima proslavio božićne blagdane, još uvijek ne znajući za tragediju u vlastitoj obitelji, dočekali su ga njegovi preživjeli sugrađani Anto Ivačić i Stevo Blašković koji su mu prenijeli tužnu vijest. Kako je i sam Ivan Mak svjedočio u zapisničkom iskazu danom 27. kolovoza 1946. u Sarajevu, a što je potvrdio i zapisnik komisije Mjesnoga narodnog odbora u Višegradu, br. 2347. od 2. rujna 1946., obitelj je navedenog dana, 8. listopada 1943., ubijena u vlastitom domu, ali su, za razliku od mnogih drugih građana koji su nakon smaknuća bačeni u rijeku Drinu, na traženje njihovih susjeda ipak zakopani u jednoj krečani u blizini obiteljske kuće.
„Moja žena Vilhelmina i četvero djece bili su tada u Višegradu, a ja sam radio u Sarajevu. Na 8. oktobra iste godine poginula je moja žena s četvero djece (Anton, Emil, Karlo i Štefica) u mojoj kući u Višegradu. Ja sam došao u Višegrad 19. XII. 1943. i kazali su mi ljudi – Anto Ivačić, Stevo Blašković i drugi, da su moji pobijeni i na zagovor mojih poznanika nijesu bačeni u Drinu kao drugi, nego su zakopani u krečani u jednoj bašči preko puta moje kuće“, naveo je Ivan Mak, jedini preživjeli iz ove obitelji, u zapisničkom iskazu danom 27. kolovoza 1946. u Sarajevu. Spomenuo je također da je već tada otišao do mjesta gdje su ukopani te je odlučio dostojno ih pokopati na gradsko katoličko groblje. Prema istom svjedočenju, ondje ukopana tijela njegove supruge i četvero djece potom je prenio na katoličko groblje Crnča u Višegradu, gdje im je podigao nadgrobni spomenik. Tako je ovih petero višegradskih mučenika, majka i njezinih četvero dječice, za razliku od brojnih drugih Višegrađana za čiji se grob ni danas ne zna i čija je grobnica od tada postala hladna Drina, „imala sreću“ da se njihova tijela kasnije dostojno pokopaju u obiteljsku grobnicu.
Iskaz preživjeloga Ivana Maka, uz spomenute sugrađane, potvrdio je također, u zapisničkom iskazu danom u kolovozu 1946. u Sarajevu, i Višegrađanin Josip Holer.
Izbrisani iz višegradske memorije
Suočen s novom stvarnošću, u poslijeratnim vremenima Ivan Mak više nije nastavio živjeti u Višegradu, nego daleko od ovoga grada (26. prosinca 1946. u Bosanskom Brodu oženio se Sofijom Gabaldo), od kada se potpuno gubi svaki trag ove katoličke, mađarsko-njemačke obitelji u višegradskom kraju. Poslijeratni stanovnici Višegrada, koji bi o ovoj tragediji ponešto znali i reći, danas uglavnom više nisu među živima, a mlađe generacije, odmakom vremena – za teško stradanje ove obitelji, uz sve druge u to vrijeme ubijene i nestale građane, danas više ne mogu ni znati. Jedini preostali znak o životu i mučeničkoj smrti obitelji Mak u Višegradu – a koji i danas svjedoči i opominje – jest nadgrobni spomenik na katoličkom groblju koji je podigao suprug i otac Ivan Mak, gdje stoji natpis: „Ovdje počiva u miru obitelj Mak † 1943.“
Sudbina obitelji Mak – majke Vilhelmine i njezine četvero djece, istinska je slika stradanja katoličkoga građanstva Višegrada tijekom Drugoga svjetskog rata. Jednako tako, kao dio mozaika velike tragedije katoličkoga stanovništva u Podrinju tijekom 20. stoljeća, o kojoj naša javnost nedovoljno zna, mogla bi biti pokazatelj njihova kasnijeg potpuna brisanja iz memorije ovoga grada.
